Poštovani Predsjedniče Hrvatske glazbene unije,
zovem se Ivan Bubalo iz Splita i član sam HGU-a od prvog dana pod rednim brojem trajne počasne iskaznice 02—0334, izdane u podružnici Split.
Cijeli svoj radni vijek proveo sam radeći kao organizator, manager, producent koncerata i drugih manifestacija. Sve o meni i mojoj udruzi možete naći na www.picaferaj.hr . Moji stavovi su javni i svima dostupni na mom Facebook profilu. Vodio sam najveće hrvatske izvođače, od Miše Kovača, Doris Dragović do Daleke obale, organizirao desetke događaja na Poljudu od Thompsona do deset godina uzastopnih klapskih koncerata „Ne damo te pismo naša“, producirao brojne nastupe na splitskim Gripama i turneje po Hrvatskoj …
Razlog mog obraćanja je da po tko zna koji put ukažem na problem koji ima dalekosežne posljedice za hrvatsku glazbu, a na koji je HGU trebala reagirati, figurativno rečeno: još jučer.
POTISNUTA ZABAVNA GLAZBA
Svaki tjedan sam informiran o svim koncertima u klubovima, dvoranama, na javnim prostorima i jasno vidim što se događa – propadanje hrvatske zabavne glazbe i zamjena tzv. „zapadnom“ urbanom, klupskom glazbom ili, pak, raznim inačicama „istočnog“ folka.
U oba slučaja nestaje ono što nas je godinama dičilo, što nas je godinama promoviralo a našim građanima bilo u uhu – hrvatska zabavna glazba.
Sa radija i iz klubova su potisnute skladbe koje su izvodili Oliver, Mišo, Tereza, Novi fosili, Zečić, Magazin, … a samim time obeshrabreni skladatelji koji su stvarali ili žele stvarati hrvatsku zabavnu pjesmu koju narod pjevuši i zvižduće na ulici, na poslu, u društvu uz gitaru. I skladatelji i vrsni tekstopisci hrvatske zabavne glazbe su gurnuti u zapećak, tek tako proglašeni nižom kvalitetom od ostalih a narodu pokušano podmetnuti tzv. urbani zvuk, kao kvalitetan proizvod.
POREZ NA ŠUND
I što se dogodilo? Na privatnim zabavama se i dalje pjevaju „Oprosti mi pape“, „Dalmacija u mom oku“, „Da te ne volim“, velike dvorane pune samo Gibonni, Dalmatino, Grašo i Doris. Zašto? Jer je to ono što se može pjevati.
Iz istog razloga se kod mladih u klubovima ili na pirevima ljudi vesele uz srpske „cajke“. Ljudi ih pjevaju zbog banalnih i vulgarnih tekstova.
A, osim ljudske prirode, otkud im potreba za takvim tekstovima? Pa zato jer su iz etera i medija prognani svi oni hrvatski tekstopisci koji su hranili izvođače hrvatske zabavne glazbe. Nekoć je Fiamengo pisao o Nadalini, Popadić o Tonki, Zuppa o Našem malom mistu, danas trebamo ohrabriti tekstopisce takvog stila.
No, čak su i festivali, kao zadnja oaza, ocjenu teksta kao bitnog elementa pjesme spustili na sporedno mjesto. Ocjenu teksta treba uvesti kao uvjet za prijem na iste.
U isto vrijeme se počinju događati „folk – turbo-folk – cajke“ zabrane? A ja kažem: NE, NE, i NE. NIŠTA ne treba zabranjivati, baš ništa, jer zabrane samo potiču zanimanje za „zabranjenim voćem“!
Jasno mi je da je kod cajki najmanji problem pitanje melodije, harmonije, ritma, dominantnog instrumenta, nego tekst.
Pa, ako se treba riješiti, a smatram da treba, vulgarnih i nepodnošljivih tekstova opterećenih nasiljem i seksualnim porukama, koje čak i učenici osnovne škole danas slušaju, vratimo se utvrđivanju šunda i dodatnom oporezivanju pri izvođenju ili emitiranju takvih skladbi. Ne na glazbu nego tekstove. Prestanimo samo klasičnu glazbu predstavljati umjetničkom vrijednošću pa je oslobađati ili stimulirati najmanjim porezom, jer granica više nije između Mozarta i rocka. Danas je granica pomaknuta i to na sasvim drugoj osnovi, ne budimo gluhi i slijepi i prestanimo se opravdavati da mi tu ne možemo ništa. Nije istina. Sve se može kad se hoće. I ovdje se brani Hrvatska. Zaštitimo svoju djecu.
Uostalom, u kinematografiji, pa čak i u književnosti je zasebno obilježavanje i dodatno financijsko opterećenje posebnih kategorija sasvim normalna stvar.
UKLONITE MEDIJSKU MAFIJU
Već godinama mediji stvaraju zvijezde, a ne skladbe koje izvode izvođači.
Najnovija afera s HTV-a i otkriće da je voditelj naplaćivao sudjelovanje u Top listama javnog servisa je samo vrh ledenog brijega i sitan ulov onoga o čemu već godinama bruje svi. Izvođač i njegov manager su danas prisiljeni plaćati da bi skladba dobila prostor i bila proglašena hitom, iako to ne zaslužuje i ne bi nikad postala bez medijskog reketa. Dobra pjesma nalazi put do medija samo ako skladatelj ili izdavač daju novce, odnosno pristanu da im medij organizira koncert i uzme zaradu.
Ovo je prilika da HGU aktivnom promidžbom i akcijom nagovori izvođače, skladatelje, producente, izdavače da javno iznesu podatke o novcima koje moraju ulagati kako bi njihove pjesme došle do publike, do prostora na televiziji i radiju, članka u novinama, da se razotkrije i ukloni medijska mafija.
Ako su žene mogle javno progovoriti o seksualnom nasilju koji su trpile i trpe, vrijeme je da HGU stane u zaštitu svojih članova i potakne ih da progovore o zatvorenim putevima zbog kojih njihova djela ne mogu doći do publike.
Ovo je prilika da se mediji ponovno vrate pjesmama i publici, a ne da nam podvaljuju guzice i sise ili političke angažmane takozvanih zvijezda, pa im na taj način dižu popularnost. Današnje analitičke agencije mogu na temelju zahtjeva HGU svaki mjesec objaviti listu medijske zastupljenosti onih o kojima se piše i govori a bez da se tiče pjesme ili turneje, kao i onih koji pišu, skladaju, pjevaju a bez traga i glasa o njihovom radu.
HRVATSKA ZABAVNA GLAZBA JE TEMELJ
Jedan od najvećih hrvatskih skladatelja pok. Zdenko Runjić je često napominjao: “Zabavnu glazbu sluša preko 80% Hrvata. Sve ostalo su drugi stilovi glazbe, jednako važni ali ipak samo za 20%.“
Ja imam svoju mantru: “Ako se jednog dana u Hrvatskoj ne bude slušao i pjevao Mišo, značit će da više nemamo Hrvatske.”
Problem koji imamo, a bit će još puno veći, je ako i dalje ne reagiramo i ne vratimo hrvatsku zabavnu glazbu u medijski prostor. Ne onu kojoj nitko ne zna ni ime, koju može izvesti samo neki zavijajući glas, a tekst filozofira o nečemu što ne razumije ni tekstopisac. Ne onu koja dobije nagradu na domaćim Festivalima, a već za 3 dana joj nitko ne zna ni naziv. Nama treba ona koju narod pjeva i prepoznaje.
Izvanredna TV emisija „A strana“ pokazuje da imamo sjajnu mladost, nove izvođače kojima se divimo jer izvode stare, poznate pjesme. Imamo nove vokale poput Olivera, Pejakovića, Tereze, Šverko, … ali nemamo pjesmu jer smo pljunuli na svoje autore, pustili da novac kreira top liste i medijske članke, strukovnu nagradu Porin ispromovirali i postavili kao putokaz narodu. A ne samo da narod nije čuo za nagrađene, nego često ni većina njihovih kolega.
Želio bih da se šund oporezuje u svrhu zaštite mlade generacije, ali jedini način kojim se zapravo možemo izboriti za hrvatsku glazbu je poticanjem i povratkom hrvatske zabavne glazbe, prvenstveno poticanjem autora.
Trebamo prestati pljucati onu pjesmu koja se pjevuši, koja se svira na tulumima uz gitaru, na plaži, na brodu, čije stihove momak ispisuje curi kao svoje, koji se šalju kao čestitke, … Treba prestati sustavno uništavati hrvatsku zabavnu glazbu.
KUĆA GORI, A VI …
Poštovani predsjedniče Hrvatske glazbene unije,
kao što sam rekao, unatoč godinama, vrlo sam aktivan i izuzetno informiran no nigdje nisam naišao ni traga aktivnostima na ovom problemu.
Nigdje nisam našao, danas moderno nazvan „akcijski plan“ spašavanja hrvatske zabavne glazbe, a to bi trebao biti Vaš glavni zadatak.
Ako ne vjerujete meni, napravite okrugle stolove po cijeloj Hrvatskoj i poslušajte što narod želi, što glazbenici žele.
Vi ste predsjednik Hrvatske glazbene unije, Vi ste izabran kao predvodnik više od 5.000 članova Unije. Pa niste valjda svi tamo samo radi poreznih olakšica kod isplate honorara?
Trebamo ostaviti budućim generacijama ono što su započeli Mišo, Oliver, Tereza, Arsen. Vice, Ivčić, Zečić, itd, .. a to je Hrvatska zabavna glazba s naglaskom na ovo Hrvatska.
Vama i Vašem bandu Let 3 želim od srca sretan put u Liverpool, bez obzira što sam bio jako nezadovoljan izborom vaše pjesme za predstavljanje Hrvatske.
Očekujem Vaš odgovor, djelom, a ne riječima
Nema više vremena za razgovore,
kuća gori, pustite sada češalj
Srdačan pozdrav
Ivan Bubalo
Split
