Piše: Kristina Gita Kavran
Od kad svijeta postoji ljudi su skloni osuđivanju, dok i sami istovremeno na svojoj koži svakodnevno osjećaju osudu iz svoje okoline. I koliko nas god osuda boljela, ono što bismo trebali znati je da je ona najčešće rezultat tuđeg nerazumijevanja, zaslijepljenosti vlastitim strahovima, borbama, nesigurnostima… Nema osobe na ovom svijetu koja nema svoje borbe, svoje boli, svoje brige i svoje strahove. I sve ono što se događa u nama, može samo djelomično razumjeti jedino onaj koji nosi isto i pod svojom kožom i bori se sa sličnim stvarima, ne istim, već sličnim, jer ne postoje dvije osobe s potpuno istim stilom života, potpuno istim uvjerenjima, iskustvima, blokadama, strahovima, potpuno istom boli… Slično uvijek postoji, no ne i isto. Baš kao i naše ruke, imamo ih dvije, no nisu potpuno jednake, slične su, no ne i jednake.
Tvoje borbe može razumjeti i znati samo tvoje srce i tvoja duša, a osoba pored tebe može jedino pokušati razumjeti ono tvoje, može se potruditi na trenutak uči u tvoje cipele, no ni taj pokušaj razumijevanja ne može dovesti do potpunog shvaćanja zašto si osoba kakva jesi i zašto radiš upravo to što radiš i zašto baš na određeni način. Skloniji smo prilijepiti se na stranu osude nego li na stranu razumijevanja. Ljudi u nesvjesnom dijelu sebe vjeruju da će se, ako osuđuju neku osobu, izdići iznad nje jer sami sebi tako pokazuju da su bolji. Duboko u sebi zapravo su jako nesigurni i same sebe smatraju manje vrijednima.
Ako pokušamo razumjeti drugu osobu, nećemo ni imati potrebu osuđivati je, no ako ćemo njegovati potrebu za osuđivanjem, nikad nećemo steći sposobnost razumijevanja. A ako nemamo sposobnosti razumijevanja za druge, nećemo je imati ni za sebe.
Pozivam Te da budeš svjetlo koje pokazuje put prema suosjećanju i razumijevanju, to svjetlo će u konačnici postati i tvoje svjetlo jer će te istovremeno dovesti do boljeg razumijevanja samoga sebe, približit će Tebe TEBI. Vjeruj, možeš ti to!
Foto: Shutterstock
