Događa se da s vremena na vrijeme kažemo nešto što nismo mislili, a još manje ono što smo doista željeli reći. Sve na kraju ispadne krivo, onako kako to nismo planirali i ispadnemo kao najgora osoba na svijetu. Zločesta, gruba i bez razumijevanja.
Najčešće, događa se da smo vođeni emocionalnim impulsom koji nas ne čini nimalo strpljivim ni mudrim i činimo korake bez kontrole jer pod svaku cijenu želimo do rješenja ili odgovora. No ako nemamo kontrolu nad onime što se događa u nama, bolje je prespavati noć i vidjeti kako određenu stvar i na koji način vidimo kad smo u miru bez impulsa koji nikome nije od koristi. Kad smo pod utjecajem emocija i svih vezanih aspekata, koji za sobom sve vuku na površinu i u konačnici često dovode do domino efekta potpune destrukcije, nismo potpuno svoji. U takvoj situaciji obično se ponašamo kao da stalno moramo ili trebamo nešto… od nekog se obraniti, od nekog zaštititi, od nekog pobjeći ili nekog napasti. Kao da smo u divljini okruženi čoporom divljih životinja i nemamo izbora, odnosno ponašamo se kao da su u tim situacijama ispred nas samo dva rješenja – bježi i bori se/napadni. No u stvarnosti je sve mnogo jednostavnije jer nas zapravo ne okružuje ništa opasno po pitanju života i smrti. U stvarnosti smo okruženi svojim sjenama straha i nesigurnosti. Jedini neprijatelj kojeg bi se trebali bojati i s kojim se trebamo suočiti, a u isto vrijeme i zaštititi i razumjeti, mi smo sami. Naše rane i slabosti, naši strahovi, borbe i nesigurnosti… Naši zaboravljeni i potisnuti dijelovi koji nas drže u svojoj krletki dajući nam osjećaj da smo kao lonac-poklopac pod pritiskom.
Stil i način života dovode nas do gubitka kontakta sa samima sobom da to više ni na koji način ne prepoznajemo. I što više bježimo od povezivanja sa svojim unutarnjim dijelovima, sve više postajemo ono što nismo, postajemo neprepoznatljiva slika nas jučer, postajemo sjena onome što smo nekad bili. I samima sebi sve smo veći stranci. Zapravo dolazimo u fazu gdje više nismo svjesni svojih stvarnih emocija, potreba i stvarnih želja i trčimo stalno pred rudo za nečim što nam nije ni potrebno, a još je manje važno.
Naš život i život oko nas mnogo je jednostavniji i lakši ako ga gledamo očima koje imaju razumijevanja i suosjećanja, ako ga gledamo srcem koje stvarno vidi i osjeća i želi da to osjetite i vidite i vi. Sve to možete i vi samo ako se prepustite vodstvu svog duha i ako se odmaknete od potrebe za kontrolom osjećaja da ste napadnuti ili potrebe da bilo čime hranite svoj ego.
Budite svjetlo i ljubav i učinite prvi korak, pokažite svojim primjerom iz svojih snaga kako ispravni koraci mogu biti odraz čiste ljubavi neoprljani strahom i nesigurnostima koje su ništa drugi do li glas vaših sjena s kojima se treba prije svega suočiti da bi u konačnici mogle biti i iscijeljene. Vjerujte u sebe i svoje snage, i onda kad je to najteže. Ne gubite nadu i ne odustajte. Jer ako ćete odustati, odustali ste od sebe.
Krenite korak naprijed prema sebi i vratite natrag sebe SEBI!
Piše: Kristina Gita Kavran
