Treptaji kapaka kad pogledate cijene u trgovinama nova je disciplina hrvatskih građana. Veliki euri, male kune. Preračunavate? Naravno da da. Jer pogledi ubijaju već na prvu, čudite se, ne vjerujete vlastitim očima?
Nije to ništa, Hrvati svladavaju sve. Traje utakmica dvije Hrvatske. One „penežljive“ i one „nepenežljive“. A samo 10-20 eura u kupovini, recimo namirnica, nesrazmjer je bogate i siromašne Hrvatske.
Neki od četiri milijuna Hrvata izvan domovine, a koji navraćaju u zemlju Hrvatsku, ne mogu se tako načuditi cijenama špeceraja koje su više i od najrazvijenijih zemalja Europe, Španjolske, Njemačke, Austrije i dr. Potreba za velikom zaradom prisilila je prodavače da robu prodaju još skuplje, formiraju nerealne marže, dovode onu većinsku drugu državu da spaja kraj s krajem.
Bježe ljudi i dalje iz Hrvatske i oni stariji, posebno mladi. Nema prosperiteta, ne mogu si priuštiti krov nad glavom pa čak ni djecu. Država u kojoj danas živimo zaista je postala maćeha mnogima. Vatrogasne mjere samo dolijevaju ulje na vatru bez dugoročnih ciljeva.
Nije zalud reći kako je novac postao rijetka pa tako i skupa roba. Ne samo kod špeceraja nego svih oblika šopinga, ali i najvažnije života. U toj bešćutnosti bogate Hrvatske, ne čudi iseljavanje, borba za goli život u kojoj su zarobljeni i umirovljenici. U kavezu istrajnosti njihova zarađena životna nagrada- mirovina, pada na najniže grane, nedostojanstveno vrijeđa desetljećima stvaran doprinos zajednici.
Njihovi kapci, na pola otvoreni, u svakom treptaju sve su teži. Breme vremena u kojem živimo i ciljana nepravda, sagorijevaju u njihovim očima na najgori mogući način.
U državi koja je imala baš sve, a koja je većinu svojih resursa rasprodala, nije obećavajuća. Svakog novog dana ta činjenica je sve veća i ubojitija. Nezadovoljstvo i apatija posljedice su stvarnog stanja. A sve dok je tako, jedna strana Hrvatske i dalje će pljeskati i uživati u svim blagodatima koje su malom čovjeku potpuno nedostupne.
Kako bi još davno rekao Ciceron „O tempora o mores!“
(rd)
