[DETEKTOR] Čuvajte se vrištećih stepenica!

Piše: ŽELJKA DRLJIĆ

„Oprostite, gdje je dvorana u kojoj će biti promocija knjige“, pitala me u podnožju strmoglavih stepenica koje vode u Riznicu Međimurja starija žena prije nekoliko godina. Odgovorih: „Ovim stepenicama, pa desno. Do dizala se, nažalost, ne može. Zaključano je.“

Žena je dvije, tri sekunde pogledom „odmjeravala“ snage sa stepeništem pa rekla: „Uh, ne mogu ja po tim štengama.“

Blijedim osmijehom je skrila nelagodu pa slegnuvši ramenima, okrenula se i bolno hramajući nestala u prolazu utvrde.

Na vrhu stepenica – zlokobnih i za najzdraviju štiklu – nalazi se jedan od ulaza u ponos čakovečki i međimurski – Riznicu Međimurja. Drugi, ulaz uz muzejsku suvenirnicu vodi do dizala. No, dizalo ima „radno vrijeme“ kao i suvenirnica.

Najviše sadržaja u dvorani Riznice odvija se izvan „radnog vremena“ dizala. Pa preostaje samo – strmoglav. U Muzeju nemaju rješenje za „diskriminirajuće“ izveden zaštitni sustav pa im je jednostavnije ne razbijati glavu s tek pokojim invalidom ili starcem koji bi volio vidjeti neki sadržaj namijenjen „snažnima i zdravima“ ili „zaglaviti“ u kafiću Bedem do večeri rane, kada se dizalo zaključava.

Tek u zadnje vrijeme, isključivo tijekom odvijanja programa u dvorani Riznice, jedan čovjek – zaposlenik Muzeja – spašava ugled ustanove. Svaki put kad primijeti da se netko teže kreće ljubazno upita treba li otključati dizalo. Predrag mu je ime (nomen est omen). No, nije to samo otključati. Zaštitni sustav treba ugasiti, pa otkračunati nekoliko dveri drevnoga zdanja. I ne uspije svaki put. Ako dežura onaj koji ne poznaje sofisticiranu proceduru, trud uzalud. Pa vam valja – odvažno i snažno – recimo, štakama uhvatiti stepenice u klinč, pa niz strmoglav. Često to iskusim i svaki put se iznenadim koliko psovki imam u arsenalu.

Ne daj bože da se jednom netko slomi na tom stepeništu pa ova tema nadraste zanovijetanje i postane pitanje odgovornosti.

Nemoguće je sve prostore učiniti pristupnima invalidima i starim osobama, ali u ovom osvrtu riječ je o vratolomu Riznice kojem je alternativa – lift.

Stepenice su to koje nas strmoglavljuju u istinu. Mnogo više govore nego prešućuju. Vrište. Vrište koliko smo humani i osviješteni – na deklarativnoj razini. Jer da nije tako, tada se ovakvi objekti ne bi smjeli predstavljati kao prostori dostupni osobama slabije pokretljivosti i invalidima. Strepim… ako još jednom napišem da živimo u humanoj i solidarnoj (mikro)zajednici, ruka će mi se osušit’.

Godine 1969. čovjek je skakutao površinom Mjeseca, a već ljeta Gospodnjega 2021. postalo je nemoguće – u smiraj dana – omogućiti pristup dizalu u najljepšem zdanju Čakovca, u najrazvijenijem dijelu jedne od najnerazvijenijih zemalja EU-a. To se zove entropija. I ona ubrzava.

IMA SPASA

Skoknite do prvog trgovačkog centra. Deautomatizirajte se i primijetite kako na tim mjestima „humanost“ kvasa, jer je hrani glad za zaradom. U mnogim trgovačkim centrima kolica za kupovinu imaju ugrađene sjedalice za mališane jer je zamršeno istovremeno gurati dvoja kolica ili biti dekoncentriran dok dvogodišnjak inzistira na svojoj viziji kupovine. Možete li se sjetiti ijedne arhitektonske barijere u trgovačkim centrima? Sve je glatko, ravno samo da biste vi i vaš novčanik lako otklizali do blagajne. Dobro, nema drugih spektakularnih rješenja za stare i invalide, al’ bit će uskoro, čim gazde skuže koliku je uskrsnicu Vlada RH dodijelila penzionerima i započnu utrku za nju.

I to je lice entropije. I ubrzava.