Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Sreća je naći se među mravićima. To je grupa znalaca iz mješovite skupine, u čakovečkom vrtiću Dječja mašta, od kojih sam učila o važnim životnim stvarima. U skupini Mravići vidno je više dječaka pa ih pitam tko su šefovi – dečki ili cure? Prije nego što su djevojčice stigle zaustiti, dečki uglas odgovaraju – cure. Tek toliko da se zna gdje smo. U Međimurju. Gdje zadnju riječ imaju – gazdarice.
Raspričali su se maleni i ostavili mnoštvo putokaza mamama i tatama. U kalendaru, u ovom mjesecu, upisan je i Svjetski dan sreće, pa pitam mrave – što je za vas sreća najveća?
VILIM LAVLJEG SRCA
Neočekivano, prvi u razgovor hrabro ulazi jedan od najmlađih – Vilim: „Imam četiri i pol godine, a kad odem na spavanje po zidu idu sjene i onda mi se čini da su to neke životinje… ne bojim se baš jako, ali kad sjene postanu kao zmije, onda pozovem mamu. I meni je najveća sreća kad mama dođe i zagrli me“, ispričao mi je Vilim Lavljeg Srca, koji se sjajno nosi s čudnovatim sjenama u mraku. Pitam, što čine zmije kad mama uđe u sobu, a Vilim kaže: „Pobegneju.“
„Najveća sreća mi je kad zagrlim baku“, detektira petogodišnjak Oliver i dodaje da je također velika sreća dobiti nešto posebno za rođendan te s braćom igrati nogomet.
PRODALI SU ŠTENCE DOK SAM BILA U TRBUHU
Petogodišnji Ivan, te šestogodišnjaci Stella, Iva i Mate sretni su – da sretniji ne mogu biti – kada jutrom pođu u vrtić. Jer, kažu mi, najveća radost je igra s prijateljima. Vita zna da je sreća vožnja biciklom s mamom ili tatom, najbolje s oboje, a njezina prijateljica Mia obožava slagati kocke, doma, s mlađim bratom.
Kada se mama uključi u igru, nastupaju trenuci najveće sreće za petogodišnjeg Edija.
„Najveća je sreća dobiti nove legiće i onda ih slagati s tatom jer ih tata zna bolje složiti od mame“, objašnjava mi šestogodišnji Adam.
Nela ima pet godina i sportski je tip. „Sreća je rolati se. Tata kaže da sam toliko dobra da mogu na natjecanje!“ Četverogodišnja Klara također voli otvorene prostore i najviše se raduje vožnji romobilom u prirodi.
Među mravićima je i Borna: „Najveća mi je sreća bila kad smo išli na izlet u Budimpeštu. Vidio sam muzej svjetlosti i bilo je k’o da smo na suncu. Bilo je dobro i kad smo išli u Francusku, jer sam baki mahao iz aviona“, opisuje sreću Borna Svjetski Putnik, da bi se ubacio Vilim s početka ove priče i dodao: „Daaa i mi smo išli na izlet i bilo je supeeer! Bili smo u tri dućana!“
Sedmogodišnjakinja Ena sreću najveću opisuje ovako: „Najljepše mi je kad s tatom idem u šetnju s pesekima i on mi priča kakve je imal peseke dok je bil mali. Ja imam dva psa, a oni su mama i kćer, ali… dok sam bila u maminom trbuhu sjećam se da smo imali devet štenaca i sve su ih prodali. Šteta“, kaže Ena, iznimno dobrog pamćenja.
Objasniti sreću, tako često korištenu riječ, nije lako, iako je stalno prizivamo, iskreno želimo dragim ljudima, a ostalima o prigodama i konvencionalno. No, na putu prema njoj lutamo. Ne i mravići. Oni znaju kakvog je sreća oblika, boje i mirisa, znaju čije lice ima i znaju najvažnije – dosegnuti je i zadržati.
Svi tragamo za svojim prstohvatom sreće, zato danas s vama dijelim mraviće i zahvaljujem ravnateljici vrtića Grozdani Žagar te odgojiteljicama Milici Novković i Ivančici Treska na pomoći.
