Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
U subotu su na središnji trg u Čakovcu izašli naši novi sugrađani, koje uglavnom susrećemo po trgovačkim centrima i na pilećem kiosku na čakovečkom placu gdje kupuju hrpe pilećih nožica dok ih empatične gospođe poznih godina sažalno gledaju misleći da nožice kupuju zato što nemaju dovoljno novca za krilca, no nije tako. Pileće nožice našim novim susjedima s Dalekog istoka ili njegova ruba isto su što i Bosancima ćevapi. Kupuju ih da jeftine, napučene izbe u kojima stanuju ispune mirisima svog doma i djetinjstva u kojem nisu maštali o radu i životu u Hrvatskoj. Međutim, cunami sudbine izbacio ih je baš na tom nevidljivom dijelu globusa. Nenametljivi su, no nisu neprimjećeni. Probudili su kanibale u našim redovima.
Platforma za Društveni centar Čakovca, jedno od lica s međimuske civilne scene, pomogla je Nepalcima, Indijcima i Filipincima da se predstave sredini u koju su silom loših prilika stigli pa su na Trgu Republike pripremali jela svojih nacionalnih kuhinja, nesvjesni da ih kanibali prebrojavaju. U Međimurju srećom ne žive opasni primjerci kanibala, oštrih očnjaka i krvavih njuški, već njihovi kržljavi, bezubi primjerci. Dio ih je othranila njemačka marka koju su njihovi roditelji zarađivali u putzkolonama i na bauštelama, dok su ih iz tamnih haustora, kada bi se s posla vraćali u svoje skromne inozemne izbe, krišom i zaleđene prijezirom prebrojavale – kao Dunav plave oči – nekog nadčovjeka.
Ne mogu zaboraviti novinarski zadatak u Švicarskoj prije više od 20 godina, kada mi je, pri susretu s našim ljudima u tuđini, jedna draga Međimurka pričala o svom prvom susretu s tom zemljom: “Kad smo prešli granicu, Švicarci su nas skinuli s vlaka i odveli u nekakve ograđene objekte te nas natjerali da se istuširamo“, svjedočila mi je o događaju iz 90-ih godina prošloga stoljeća. I danas me ta rečenica podigne na juriš. Koliko god se tuširali, nisu mogli s kože sprati kiselinu švicarske ksenofobije. Možda su u tom istuširanom vlaku bili roditelji nekog danas još uvijek mladog kanibalčića koji prebrojava Nepalce, pokušavajući ih razlikovati od Indijaca, ne bi li mu đavolja aritmetika štimala.
POPUT PTICA
Naši su novi susjedi poput ptica. Lete jer moraju, a vidjet ćete ih i visoko iznad svojih glava, na poprečnim gredama nekog krova u nastajanju, kako odmaraju držeći u rukama sendviče s jeftinom salamom. Dok prolazite podno rušta, ljudi-ptice međusobno će se našaliti, doviknuti jedan drugom nešto na jeziku koji razumijete i shvatit ćete da im koža nije tamna od vjetra s Himalaje, već od našeg zvizdana.
Među onima koji pate od posebne vrste ksenofobije – nepalitisa – ima čak i govorećih pa ih se može čuti kako podcikuju i s političkih štengica našeg (pre)mirnog kraja, upozoravajući na „strašnu prijetnju našoj blijedoj zajednici od preplanulih uljeza“. Osluhnete li pažljivo, čut ćete ih isključivo desnim uhom… valjda na tu stranu njihov glas nosi vjetar s Dinare.
Kanibali su sigurno bili na subotnjoj gozbi maskirani bljedilom zbog kojeg se u očima naših novih sugrađana stapaju s biljojedima. Kada ljudi stignu među ljude počinje – l(j)udovanje. Uvijek biva nešto od to dvoje.
Čakovečka manifestacija svojim nazivom pozivala je na kušanje pa su i kanibali mogli probati nepalsko, filipinsko i indijsko meso. Ako je istina da ljubav ulazi kroz želudac… tko zna…
