Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Osvanuo je dan poslije, dan nakon Martinja, i još jedne vesele međimurske bakanalije odlaze u uspomene. Jer – ‘utjehe nema u vodi’. Štrigovska njedra uzdišu od čežnje da utješe putnika namjernika. Taj je kraj za mene kratki susret sa staricom pored ceste, jednom davno u Robadju: „Naberite si grožđe“, rekla mi je i otkrila koga čeka tu, uz cestu, pored svojih brajdi. Čekala je susjedovu djecu da, na povratku iz škole, stanu i okrijepe se mirisnom izabelom. To je bila njezina definicija sreće. Nema više starice, nema djece… No, štrigovska termodinamika još uvijek čeka ljude. Njoj u čast, vrijedi ponoviti staru anegdotu, koju i danas rado evociram s prijateljima iz štrigovskih njedara.
NIKITA, BUŠ SI KAJ SPILA?
Nekad je Štrigovu intenzivno pohodila tada prva dama Hrvatske, Milka Mesić, i evocirala uspomene na svoju ranu mladost i dane provedene u internatu u tom kraju. U skladu s cirkuskim sklonostima specifičnima za cijelu regiju, dolasku prve dame prethodilo je silno osiguranje. Bila je to vojska ljudi: oni što pregledavaju WC-e, onda odred za provjeru hrane u restoranu, te – kao glazura na toj sigurnosnoj musaki – red njemačkih ovčara. Poslije pasa dolazili bismo mi, novinari, a onda i gospođa.
I… dobri štrigovski čovjek Joža (neće mi zamjeriti što mu ime spominjem, jer nije uzalud) u svom ugostiteljskom lokalu, te davne godine, očekuje važnu gošću te daje sve od sebe da s osmijehom prođe kroz silne provjere. U epicentru velikog dana, visoka gošća sitne građe uđe u Jožekov lokal s vojskom tjelohranitelja, među kojima je bila i jedna tjelohraniteljica. Mlađa, naočita, plave kose zategnute u strogu nisku punđu, u odijelu muškog kroja i policijskim cipelama. U jednom trenutku, zaustavlja se kod šanka, profesionalno zagledana u vrata toaleta, kamo je otpratila visoku gošću sitne građe. Konobar, perući čaše i ne skidajući pogled s tjelohraniteljice, primijeti da joj je pri pokretu ruke sako otkrio pištolj. Neodoljivo ga je podsjećala na glumicu iz tadašnje serije, koja je tumačila lik opake agentice neke tajne službe, čije je filmsko ime bilo Nikita. Pa neposredno, kako samo ljudi Štrigove znaju, upita: „Nikita, buš si kaj spila?“
Nikita je ostala profesionalno zapiljena u vrata WC-a, zauvijek propustivši upoznati termodinamiku štrigovskog pristupa.
Tko tu termodinamiku ne kuži, život ga je zakinuo. Tko je rođen u štrigovskim bregima ili je tek u kratkom susretu oćutio toplinu tamošnjih ljudi, zna da je lakrdija to veća, što je viša razina osiguranja gosta u ovom kraju. U bregima vas nitko neće napasti, osim (još) jednim, putnim.
Grijeh bi bio izgubiti to nasljeđe čiste dobrote, a u novo doba nova djeca bregova pošla su opasnom stazom. Urbanovo, primjerice, postaje sve hladnije. Dobilo je „strani, francuski naglasak“, te postaje sterilna i preskupa prezentacija na kojoj piše ‘Nije (više) za ljude, samo za uzvanike’. To nije duša Štrigove. Duša kraja je pogrbljeni čovjek u vrtu pored ceste koji mahne strancu u prolazu, nadajući se da će idući stati. Jer to je njegova definicija sreće u zemlji vina i vrlina. Nova štrigovska djeca nose to u genima i samo trebaju osluhnuti šum vlastite krvi u venama, da im šapne kako će svojoj grudi vratiti dane vina i vrlina. Jer nema tog Decantera koji vinu može dati dušu, nit čovjeka okititi vrlinom.
