Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Godinama su mi kroz ruke i glavu prolazili bilteni međimurske policije kojima su javnost, putem medijskih kuća, obavještavali o aktualnim događajima. Prolaz tih podatka kroz glavu baš i nije bio bezbolan zato što su koristili nakazne izraze i konstrukcije. Iz redaka su iskakala natučenja, rastuće drveće, a u ‘antologiji’ je ostao opis jedne davne prometne nezgode u kojoj je vozač ozlijedio „lijevu vratnu kralježnicu“, pa ni danas ne znam je l’ za volanom bio Klingonac il’ naš čovjek?! Kada je riječ o jeziku – jezikolomci su, no to je nešto što se može ispraviti, ako imaš volje i poštovanja prema materinjem jeziku. U brojkama, policija ne griješi. Iznijeli su podatak o broju stranih državljana u Međimurju, na datum 20. veljače 2024. godine: 4100 duša. Među njima zaposlena je 3671 osoba, a 62 osobe su stigle za svojim najbližima. Najviše je Filipinaca 970, slijede Nepalci 656, pa Indijci, kojih je na navedeni datum bilo 554 itd. Klingonaca – zasad – nema. Broj incidenata koje su izazvali je 0. Na kraju 2023. stranih radnika je bilo 2874. Incidenata – nula.
U incidente se ne ubraja nešto izmjenjivanja nježnosti za male pare u okolici Čakovca, ali budimo ljudi! U našoj nevinoj zajednici nije riječ ni o čemu novom, niti prijetećem, s obzirom da su organizatori bliskih susreta treće vrste naši sugrađani, „od ranije poznati policiji“ po menadžerskim vještinama i pravovremenoj reakciji na poslovnu priliku, u ovom slučaju – usamljenost stranih radnika.
Prije bacanja kamena, sjetite se Grka. Sjetite se s koliko radosti su nam vratili našu „zlatnu“ mladež, „sportske hodočasnike“. Lideri su nam se u Zagrebu umalo pomirili strepeći za nevinu djecu rasutu po grčkim zatvorima, a svakom pametnom je bilo jasno da će ih Grci vratiti jer im je dosta njihovih govana i nisu ludi da hrane i naša.
Sjetite se Grka i zamislite da k nama useljava zlatna mladež kakva je iz ove zemlje upala u njihovu.
I u našoj maloj, nevinoj zajednici, porast broja miroljubivih ljudi iz dalekog svijeta, podgrijava paranoju. U Međimurju su kanibali srećom krezubi, ali zabrinjava netrepeljivost kamuflirana „silnom brigom za društvo“ pa su i nove brojke popraćene komentarima poput: „…još uvijek nisu sigurnosna prijetnja, ali bit će“, ili „najte me krivo razmeti, kak bi to rekel, ali bilo bi dobro da primamo one koji su nam bliži kulturom i vjerom“. Teško je u dalekom svijetu naći nama bliske jer – nema stranca do Balkanca!
Najviše su u Međimurju za ljude s Dalekog istoka napravili košarkaši koji su ih nekolicinu uključili u interna natjecanja, spontano, bez ikakve pompe, te Platforma za Društveni centar Čakovec s izvrsnom manifestacijom Festival okusa, održanom u listopadu prošle godine.
Sjetimo se da ovo nije obećana zemlja. Nisu ti ljudi k nama došli zato što su htjeli. Već što su morali. Prestanite ih panično prebrojavati.
Ni krivi ni zaslužni, svi smo negdje rođeni. Nije čovjeku dano pravo izbora hoće li se roditi kao Nepalac, Indijac, Filipinac, Hrvat… Da smo bili bolje sreće, rodili bismo se kao Finci ili Šveđani. I svi ostali doma. Jedini izbor koji imamo je hoćemo li ostati budale ili krenuti uzbrdo, prema pameti.
