Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
I Međimurski nogometni savez, ukorak s dobrom praksom regije, dijelom se uspješno financira suvremenim – održivim – modelom. Od klubova se naplaćuje aktivnost njihovih navijača, toliko ukorijenjena u mentalnom sklopu da ima sigurnu budućnost. Nema seoskog nogometnog terena koji poslije svake utakmice ne ostane – zapljuvan. Iako aktivnost pljuvanja sudaca nije najskuplja na cjeniku MNS-a, najučestalija je, pa time i profitabilna. Skuplje su psovke koje se (i) u našim krajevima svode na prijetnje seksom najbližoj rodbini sportskog neprijatelja, a često se – u lascivnom obliku – spominje i spolni organ strine sportskog neprijatelja. Najvišu cijenu dosežu „pederi i cigani“.
Ferija iz ove priče, zadnja utakmica emocionalno je dotukla. Tog je dana stajao naslonjen na ogradu igrališta i, uz pivo, razmjenjivao mišljenja sa susjedom Štefom i njegovom ženom Fikom. Inače, Fika u međimurskom nogometnom miljeu ima status legende. Ona je poput Rose Luxemburg. Ona je povijest! Prati svaku utakmicu obožavanog kluba, bez obzira na agregatno stanje ručka, a u legendu je ušla kao prva žena s ovog prostora koja je hrabro utrčala na teren i iz neposredne blizine pljunula suca posred lica. Time je dala direktan doprinos razvoju nogometa te utrla put svojim – eventualnim – nasljednicama da udare po sucima i tuđim strinama svom raspoloživom artiljerijom koju njihove žlijezde slinovnice i glasnice mogu proizvesti.
U taj čas – pade gol! Feri ponesen ushitom, krilat od silne emocije, zgrabi Fiku i sočno je poljubi posred usta. Fika se ustoboči, pocrvenje od bijesa, onda poljubičasti i osu paljbu po nesretnom Feriju, dok ga je Štef mrko gledao.
„Kaj si ponorela?! Ponašaš se kak da sam te hračnul!“, ispali Feri, braneći se u nelagodi.
Ostatak utakmice bolje je zaboraviti… uskoro je uslijedilo izjednačenje, potom i gol koji je, jasno – uz pomoć suca – neprijatelje odveo u pobjedu. Feri je prekasno reagirao pa je njegova hrakotina, povučena iz dubine grla, pala na travu ne pogodivši cilj – suca. Refleks mu je usporila slika s jučerašnjeg dnevnika koja mu se stalno vrtjela pred očima: neki naš ministar poljubio je neku mladu ženu na nekom političkom sastanku. Zapamtio mu je Feri i ime: zove se Grlić, a preziva Radman. Tog su čovjeka razapeli na televiziji kao da je pljunuo, a ne poljubio mladu, tuđu ženu… baš kao Ferija na utakmici kad je Fiki ‘stisnul’ pusu.
BRIGA ZA ORALNO ZDRAVLJE
U novo sumorno jutro, parkirao je Feri svoj kašljucavi fiat pred ordinacijom zubara, pa teška koraka ušao u bijelu sobu.
„Kako ste mi dragi Feri?“, uz srdačan osmijeh upita ga zubar, dok je Feri tonuo u dubine stomatološkog stolca.
Zubar usmjeri snažnu svjetlost u iznošene ralje svog pacijenta i započe neugodan posao uz mnogo buke. Zujanje stade i Feri se opusti u bezbolnom ostatku procesa, još uvijek razmišljajući o Fiki i prokletom sucu kojeg nije uspio pogoditi hrakotinom… kad ga prenu glas zubara: „Evo, gotovo. Ispljunite.“
I Feri – preciznošću vrsnog strijelca – pogodi slinavim projektilom svog dobrog zubara posred čela. Zadnje što je ugledao, prije nego što ga je poklopio val grizodušja, bilo je zabezeknuti pogled nedužnog čovjeka u bijelom.
