PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Na najvišem katu u stambenim krošnjama Perivoja Zrinskih žive vrana Barica, od milja zvana Bara, te njezin nevjenčani suprug, vrana(c) Ferdo. Ferdo je visoko pozicioniran u Parlamentu čakovečkih vrana, dok je Barica domaćica, posvećena uzgoju novih naraštaja, no u ovo doba godišta, često se dosađuje pa po cijele dane vrti vijesti po mobitelu ili zuri u televizore susjeda ljudi, u Vukovarskoj ulici. Barica je nadasve blaga i ponizna žen(k)a, dok je Ferdo intelektualac, ali neshvaćen.
„Ferdo, ne bu dobro! Piše da nam slijedi snažan ugriz ledene zvijeri u sjevernoj Hrvatskoj. Moraš nam nabaviti još hrane!“, Barica će zapovjednim tonom svome Ferdi.
„Bara, to samo znači da će pasti snijeg u siječnju, kada mu je i vrijeme“, mirno će Ferdo.
„No, ti si navek najpametnejši. Si smo mi hrmoki! Ferdoo! Čuješ ti mene, govno jedno?! Idi po hranu!“
„Bara, nemoj opet kričati… samo sam htio reći da…“, pokušao je Ferdo, no uzalud. Riječi mu nadjača Baričina vika: „Marš, đubre! Kaj mi je život s tobom donesel?! Samo teški rad, tugu i jad! Govno! Dosta mi je! Idi van! Idi susedi Magdi! I onak si više pre njoj neg’ doma! Van, đubre! Kaj sam ja bogu kriva, štela sam ti dobro! Pustila sam te k sebi, jer sam dobroga srca. Bil bi sam da te nisam primila! I kaj još trebam otrpeti da dragi bog nagradi moju dobrotu?! A ti, govno jedno… Van!!!!!!!“
„Barice, molim te…“, opet je pokušao vrana(c) Ferdo, no njegovu četvrtu riječi progutala je teška artiljerija iz Baričina kljuna: „Kaj ‘očeš?! Vaaan, rekla sam! Đubre! Govno! Kaj je?! Pretiš mi?! Da te vidim, govno, kaj buš mi napravil! Ajde, da te vidim! Treba te direktno počiti! Ti si govno!“
Ferdu se ubrzavao puls svakim ponavljanjem riječi govno, a s bijesom mu je rasla snaga, pa se okrenu od raspamećene Bare, raširi krila i snažno zamahnu. No, sekundu prije uzlijetanja, tjeran nekom neopisivo jakom, zluradom silom, nogom gurnu grančicu-nosač te se pola gnijezda odvali i stropošta niz golu krošnju u bezdan.
„Jaaaj…. jaaaaaj, meni! Hmoril bu me!“, zavapi Barica.
Doleti susjeda Marica s nižih katova krošnje i uplašeno upita Baricu: „Kaj se dogodilo, draga susjeda?!“
„Hižu mi je zrušil! Đubre! Moju hižu! Govno!“, nizala je Bara, a Mara zdvojno preplete letna pera, ne znajući što reći susjedi.
U SMIRAJ NEMIRNOGA DANA
U smiraj nemirnoga dana u Perivoju Zrinskih, Ferdo sleti na mokru granu puste krošnje. Uzdahnu, pa se zagleda u purpurni obzor na zapadu. A mislio je da će ljudski blagdani proći mirno… bilo je toplo, hrane je bilo u izobilju, a internet je – na Barinu radost – izbacivao samo priče o Maji Šuput, jednoj ljudskoj žen(k)i koju je Barica naprosto obožavala. Zanimalo ju je sve o njoj. Voljela je njene blještave haljine, zamišljala se u njezinoj koži, čeznuvši da je rođena kao Homo sapiens. I sve je bilo u redu.
Da bar nisam oštetio gnijezdo, razmišljao je Ferdo, ljuteći se na sebe zbog nepromišljenog poteza. Mrak obavi krošnju i Ferdo uvuče glavu u svoje toplo perje, te se zagleda u jedan televizor u betonskom ljudskom gnijezdu preko puta. Baš su bile reklame. Gleda Ferdo pa misli: „Kako to da u svim reklamama samo ljudski mužjaci peru veš i posuđe? U onim reklamama za mirisne kuglice za WC školjku, mužjaci ribaju šekrete do iznemoglosti, unose cvijeće u toalete, a onda se odnekud pojave žen(k)e, uređene i odmorne, te iz Guccijeve torbe izvade mali šekret-osvježivač, superiorno pokazujući mužjacima koliko su glupi. Bože, stvarno sam povjerovao u priče da je Homo sapiens intelektualno nadmoćnija vrsta od naše“, zamišljeno će Ferdo u svom tužnom solilokviju. U tom trenu, udarna vijest prekinu reklame: Drama na sjeveru zemlje! Muškarac bacio bombu na nevjenčanu suprugu. Krvi je bilo posvuda! Lakše je ozlijeđena.
