Piše: Željka Drljić
Usred berošijade, novog nacionalnog vašara koji prethodi adventskom, Čakovec je ostao svoj, ostao je drugačiji jer se dirljivom pričom o oprostu, pomirenju, zarastanju starih krastavih rana, te spajanju grubo pokidanih veza odmaknuo od delirija zbog Vilija u kojem je ostatak zemlje zaglavio.
U Čakovcu podno drevne utvrde otvoren je u subotu – most. Ne bilo kakav, već Most s velikim slovom M… Most bratstva i jedinstva. Eho njegove suptilne poruke osjetila je većina u nepreglednom mnoštvu od 20-ak ljudi, mahom iz generacije X, okupljena pod starim zdanjem. Vrane u parku utihnuše. I vjetar stade da šapat krošnji ne poremeti svetost trena spajanja razdvojenoga. Utvare drevnih dvora pritajiše se u svojoj paučinastoj nestvarnosti, a stoljetni zidovi prestadoše stenjati. Pozoju se od ganuća nakostriješi krljušt i bljesnu plamenim tonovima. Uznik Turčin u tamnici Riznice trepnu dva puta u nevjerici i prošapta: „Auuuu, kakva ćuprija! Nije joj ravna ni ona Mehmed-paše Sokolovića. Svaka čast Damir-paši. Mašala!“
O kakvog li uzvišenog trenutka! O koliko ushita preplavi puk natisnut uz rub mosta pomirenja i oprosta u času kad se dva pogleda sretoše i dvije duše pohrliše jedna drugoj ususret. Most oživi pod koracima srodnih, a nepravedno razdvojenih – Ljerke Cividini iz Čakovca, gradonačelnice, i Damira Klaića, direktora jednostavnog društva s ograničenom odgovornošću iz Vučetinca.
Srodne duše dušmani su zavadili, razdvojili, otrovali pa je gradonačelnica, u tom vrtlogu zla, prošle godine smijenila Upravno vijeće gradskoga „hrama kulture“ na čelu s Klaićem. I otad sve do uzvišene subote vladao je među njima zlokobni muk. No, mudri Klaić vlastima je naložio izgraditi most pomirenja. I bi Most. I bi Svjetlost na njemu.
Gradonačelnica na otvorenju nije govorila. Jer nije žena od kamena – ljudsko je biće preplavljeno cunamijem emocija kakve samo iskreno pomirenje može izazvati. Ganuće ju je svladalo i tek je sjajna pogleda pratila lik čovjeka koji je izmislio most za nju i zbog nje.
U Čakovcu više ništa neće biti isto. Ovaj će most biti mjesto koje spaja, miri nepomirljivo i vida ljute rane. Hodočastit će pod stare zidine posvađani ljudi iz daleka svijeta da na ovom mostu jedan drugom pruže ruku. Da se zagrle i oproste. Da se pobrate, posestre i ujedine.
„Inšalah!“, ote se Turčinu iz tamnica Riznice.
