Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Facebook grupa Čakovčanci & Čakovčanke i Daniel Hampamer Kiga po osmi put bude uspomene i ‘čačkaju’ po srcima Međimuraca & Međimurki novim izdanjem izložbe iz ciklusa Čakovec nekoć. Nova priča iz davnina u galeriji Centra za kulturu postavljena je u spomen na 100. obljetnicu rođenja – umrlog.
Vremeplov započinje fotografijom čijom sepijom dominira široki osmijeh mlade žene, ekskluzivno odjevene u duhu doba, a pod njezinim elegantnim cipelama stoji pojašnjenje: Dora Stern (rođena Graner), vlasnica predratnog MTČ-a, nestala u Auschwitzu sa sinom Tomislavom 1944. godine. I tu, u prvom činu ove čakovečke povijesne drame, već počinje zaudarati sumpor što su ga zlom iza sebe prosuli mržnja i njezine sluge.
Vremeplov dalje vodi do prikaza iz kojeg odzvanja uštimani zvuk šivaćih strojeva u trećoj šihti tamo neke šezdesete prošloga stoljeća, a nad strojevima bdiju – maramama obrubljena – lica žena kojih više nema. I u drugom smo činu čakovečke tragedije okruženi narodnom tvornicom koja buja u tekstilnog diva bivše države. No, fotografije otkrivaju tek skromne ljude, naviknute na rad i poslušnost, ljude koji u svojoj vjeri nisu mogli prepoznati nevjeru koja im prijeti.
Kada su meke obrise sepije zamijenile fotografije u koloru, i kad je još jedan rat završio, MTČ počinje stenjati i ulazimo u završni čin čakovečke tragedije. Hropac umirućeg diva privukao je predatore. Izgmizaše zmije ispod kamena i počeše trovati i otimati. Genealogija propasti MTČ-a pisana je čitavo desetljeće, a danas još odjekuje ludovanjem optuženika po sudnicama gdje pravo trulim koncem pokušava zakrpiti rasparanu pravdu. U ovoj čakovečkoj tragediji ima zločina, možda za ponekog krivca bude i kazne, ali za pravdu je prekasno.
MTČ iz drugog čina čakovečke tragedije su bake i majke koje biciklom žure s posla doma da tamo stvaraju uspomene utisnute u miris najboljih zdiganih kolača.
MTČ iz trećeg čina je sumpor koji žari grlo i najizdržljivijima: tog MTČ-a iz trećeg čina sjećam se s radničkih prosvjeda. Sjećam ga se po svjedočanstvima bivših radnica koje sam prenosila javnosti. MTČ iz trećeg čina je uzvik radnice između jecaja. Iz prosvjedne gomile pred tvornicom odjeknuo je njezin prelomljeni glas: „Jutros nisam imala od čega napraviti sendvič sinu kad je pošao u školu niti sam imala 10 kuna da dam djetetu da kupi užinu!“ Lice majke koja mjesecima nije primila plaću, neposredno pred slom tvornice, i koja se slama što joj dijete mora iskusiti glad, to je lice MTČ-a koje pamtim.
Nakon trećeg čina međimurske tragedije spušten je zastor, a iza njega su ostale stotine žena. Nisu imale kamo. Posla za njihove ruke otežale od godina više nije bilo.
Početkom srpnja 2017. oblak prašine bio je sve što je ostalo od tvorničke zgrade Međimurske trikotaže u centru Čakovca. Grob umrlog diva u rukama je novog vlasnika i na toj se praznini već formira sinopsis prvog čina novog dramskog komada za koji još nismo posve sigurni kojeg će roda biti.
