Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Ustanak zaključanih je počeo. Po prvi puta otkad se Hrvatska osamostalila ustali su maloljetni. To više nije sirena za uzbunu, već pusta činjenica da nam je društvo u dubokom, skliskom glibu.
Srednjoškolske družbe Pere Kvržice najvišim državnim instancama dociraju. Suvislo su formulirali svoj zahtjev koji sada – od juga do sjevera zemlje – betoniraju online peticijom. Traže da ih se ne zaključava u škole, jer škole nisu zatvori, kažu. “Ne osjećamo se sigurnije, osjećamo se jadnije, puštaju nas samo tijekom velikog odmora, a za 15 minuta ionako ne stignemo do najbližeg dućana po užinu, dok istovremeno nitko ne vrši provjere u našim redovima…” Zaključani srednjoškolci posolili su svoje argumente i ironijom dodavši da užina i nije toliko bitna jer su im škole dobro opremljene “kvalitetnom hranom” te su im na raspolaganju automati puni slatkiša.
Površni komentiraju da se „balavci bune zato što više ne mogu tijekom malih odmora na puš-pauzu“.
Istina je da ih i to ljuti, ali to nije problem. Problem je što im se ne priznaje pravo na riječ. A neosporno je imaju. I nisu zanemariva snaga. Osvjedočit ćemo se u to i mi u svibnju kad maturanti ponovo unište svu urbanu opremu u čakovečkom parku.
Gola istina je da zaključani društvo zapravo uopće ne zanimaju. Većina ravnatelja škola slijepo slijedi propisane sigurnosne mjere zato što mora, ali još više zato što hoće – da ne bi imali problema. Roditelji, glavni odvjetnici zaključanih, nijemi su od strepnje i zbunjenosti.
Političarima koji su sigurnosne mjere naredili, zaključani su zadnja misao. Još uvijek su premladi da bi ih se dalo ujarmiti i deformirati u poslušne birače, još uvijek su nitko i ništa za državu u kojoj su rođeni.
Na tragediju u zagrebačkoj osnovnoj školi država je reagirala naredbom o zaključavanju bez pokušaja čišćenja gnojne rane društva. Pa su protuprovalna vrata zaključala i razgovor i utjehu. Ne čuje se ništa iznutra nit’ i zrno razuma može ući. Zaključanim srednjoškolcima je internet jedini izlaz.
Više nisu mali i bucmasti da im svi budu skloni samo zato što su slatki i nemoćni. U ovoj fazi odrastanja već imaju i neprijatelje i postaju ih svjesni. Više nego ikada treba im još „odvjetnika“. Trebaju školsku medicinu, psihologe…(u Međimurju se hvalimo dobrom zdravstvenom skrbi, pa i psiholozima ‘za koje ne treba uputnica’). Udruže li se samo te snage s razumnim ravnateljima i (razumnim) roditeljima – osvijetlit će mladima sigurnije putove od ovih koje je smislila gluha i priglupa država.
Mladi trebaju snagu koja će im pokazati da je nekome jako stalo do njih te da toplina i razum mogu nesmetano ući i kroz zaključana vrata.
U Međimurju svijetli iskra razuma i treba je rasplamsati. Na sastanku ravnatelja međimurskih škola jedan je ravnatelj rekao: „Uđe li netko kroz prozor i napravi zlo, hoće li sljedeća mjera biti rešetke na prozorima svih škola?!“ S toga skupa ravnatelji su otišli s mudrom porukom Županije – da uključe roditelje u raspravu o mjerama ne bi li suradnja iznjedrila kvalitetna rješenja.
Srednjoškolci traže da se i njih čuje, a ustanak pokazuje da se osjećaju izolirano, nevidljivo.
Zasad je to reakcija, val koji tek akumulira snagu, a što ako sutra postane cunami, agresija?
