PIŠE ŽELJKA DRLJIĆ
Ako vjerujemo staroj narodnoj da ljubav na usta ulazi, tad pouzdano znamo gdje izlazi. No, u nas su čudni putovi ljubavi. Dio ove zemlje zahvaćen je karcinomom koji izaziva efekt multipliciranja ljubavi prema vlastitoj domovini razmjerno rastu mržnje prema tuđoj. Količinu domoljublja lako je izračunati u ‘zaraženim’ sredinama: onoliko koliko mrze tuđe, točno toliko ljube svoje. Jedno bez drugog ne može. Nije ta bolest specifičnost dijelova naše zemlje, niti turbulentnog Balkana. Ona je esencija svih ratova. Njihova kemijska formula.
Digla se, prije koji dan, Hrvatska na noge. Doduše – na stražnje. Dimilo se iz mobitela od pregledavanja snimke u kojoj nekoliko Indijaca tjera od sebe skupinu žutokljunaca jer su im pokušali oteti robu koju su prevozili u velikim kockama na leđima, te im ozlijedili sunarodnjaka. I danima prije događaja, isti žutokljunci su ih terorizirali. Razbijali su prozore stana u kojem žive, dobacivali im psovke, gađali ih kamenjem. Tog dana Indijci su jednog žutokljunca uhvatili i željeli ga zadržati do dolaska policije. No, toliko je cvilio da su ga pustili. Zagrebačka policija potvrdila je nabrojene navode, a dnevnikom je odjeknula poruka visokopozicioniranog policajca koji je u mikrofon nabusite reporterke nekoliko puta autoritativnim tonom ponovio: – Ne podliježite mržnji. Uzalud. Hrvatska je bila na nogama jer su Indijci nekoliko minuta držali za ruke drečećeg žutokljunca kojeg ćemo – jer se maloljetnici moraju štititi – zvati Zagi. Zagi je premlad za mržnju pa je izvjesno da je tek obijestan. Zagi želi Zagreb beli. Indiju ne zna naći na zemljopisnoj karti i za godinu, dvije utvrdit će svoje neznanje te pasti na državnoj maturi, kao i njegovi pajdaši. Dotad će već možda biti sposoban i mrziti, a lekciju nije naučio. Kada iz obijesti potkopavaš tuđu sigurnost, potkopavaš i vlastitu.
Prije tog incidenta, dvojica „naših“ prebili su Indijca, teško ga ozlijedivši, a nakon incidenta sa Zagijem i pajdašima, trojica su u centru grada šakama i arsenalom psovki i uvreda nasrnula na dvojicu Indijaca… itd. U sedam zagrebačkih dana, sedam napada na strane radnike.
BOLJI SMO
Međimurje ne bilježi takve incidente. Trebamo to osvijestiti, a ne uzimati zdravo za gotovo. Jesmo, bolji smo. Zdraviji. No, to ne znači da se među ovdašnjim ljudima ne kriju njuške žedne krvi. Ali ih zajednica pritišće i ne dozvoljava da izmile iz rupa. Analni otvor im je samo Drekbook putem kojeg prazne svoju nečist, ali se dalje od toga ne usude.
Zabilježene su i pod našim nebom ksenofobne budalaštine poput prijedloga da Međimurje uvozi samo radnu snagu iz kršćanskih zemalja, tj. „iz nama bližih kultura“?! Zašto bi mi kršćani bili bliži od nekršćana? I obrnuto. Ionako ne sumnjam u besmisao krilatih, bucmastih bespolaca. Bilo koje vjere.
Zdravlje zajednice zrcali se i u snazi njezine civilne scene. Civilna snaga treba prepoznati potrebu, istaknuti ideju, a sljedeći korak k uspjehu (tj. financiranju) je da taj potencijal priznaju politika i gospodarstvo, odnosno priroda i društvo. To se događa u Međimurju. Listopad će u Čakovec donijeti novo izdanje Festivala okusa jer su organizatori iz Platforme za Društveni centar prepoznali delikatnu točku, reagirali sjajnom idejom i dobili nešto financijske podrške. Manifestacijom su otvorili i vrata i prozore, pročistili zrak, omogućivši nam da jasnije vidimo sami sebe. A za Nepalce, Indijce, Filipince i druge naše sugrađane iz dalekih zemalja napravili su više nego država zadnjih nekoliko godina. Bojana Španiček Kanoti iz Platforme za Društveni centar mi kaže da će ovogodišnji Festival okusa pronijeti i duh ohrabrenja posvećen ljudima koji su morali napustiti zavičaj. Nepretenciozno će pokazati lica integracije, dokazujući da je moguća.
Foto: Dnevnik.hr i Međimurje Press
