Ljudi čuju što žele, a ne što se govori
Razvoj institucija civilnog društva u Hrvatskoj je relativno neistraženo područje. Prvi takvi oblici bile su zaklade i bratovštine u srednjem vijeku. Socijalizam je donio zamiranje bilo kakvih aktivnosti civilnog društva jer je država imala monopol nad davanjem socijalnih usluga i nije postojala sloboda udruživanja. Promjene u civilnom sektoru nastupaju nakon 1990. godine kada je Hrvatska doživjela svoje osamostaljenje, kad se deklarirala kao socijala država, ali tek 2001 godine u Hrvatskoj se donosi Zakon o udrugama, a 2002. godine započinje s radom Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske. No, na relaciji javni-neprofitni sektor postoje problemi u komunikaciji jer vladajuća garnitura ne prepoznaje potrebe ovoga sektora i smatra umjesnim uplitanje u njihov rad što je nedopustivo.
Sve te turbulencije prolaze i udruge proistekle iz Domovinskog rata, često podliježući interesima pojedinaca, a u nedopustivo velikom broju koriste se za ostvarenje političkih interesa. Takvo stanje ima razarajući učinak na razvoj i jačanje civilnog sektora u Međimurskoj županiji, ali i cijelog Hrvatskoj. Branitelji koji su bili simbol jedinstva i sloge u Domovinskom ratu, odjednom su se pretvorili u razjarene suparnike, što ide čak do toga da se „malim udrugama“ osporava pravo postojanja, jer svi trebaju biti u jednoj velikoj udruzi. Čak se ucjenjuju udruge da neće dobiti potporu za provedbu projekta, ako nisu članice određene grupacije, koje kao samo malo zavirimo ispod površine, vidimo da su vjerna kopija SUBNOR-a.
Takve „velike“ udruge nastajale su čak prije Zakona o udrugama, za vrijeme Domovinskog rata, počev od 1992. godine, znači u vrijeme kada su hrvatski branitelji krvarili po hrvatskim ratištima. Kad je rat završen, branitelje se pokušalo zgurati u jednu braniteljsku udrugu kako „svi sve vi isti“, a vođenje takvih udruga sve perfidnije preuzimaju „nezamjenjivi predstavnici branitelja“. Pa tako npr. U Međimurskoj županiji pored dva županijska saveza udruga branitelja, po Županiji i diljem Hrvatske hodočaste branitelji, koji nastupaju javno „u ime Međimurskog branitelja“. Takve udruge su glavni organizator „aktivnosti branitelja“ i česti čak zabranjuju malim udrugama proizašlim iz ratnih postrojbi da ističu svoje znakovlje. Takve grupacije „u ime branitelja“ organiziraju obilježavanje raznih događanja iz Domovinskog rata, sredstvima koja dobiju od JLP(R)S , te na ta događanja pozivaju samo podobne, kažu odobrenju političkih čelnika, te pozivaju te političare da dođu zapaliti svijeću, poslikati se kako bi se u medijima objavilo kako „odaju počast braniteljima“:
Zar je odavanje pijeteta braniteljima polaganje cvijeća i paljenje svijeća ? Jasno postoje primjerena događanja i za takvo sjećanje, ali u Hrvatskoj postoji blagdan Svi sveti kada se sjetimo pokojnika i molimo za njihove duše.
Hvala dragome Bogu izborili smo se za demokraciju, iako treba još puno učenja da je možemo kvalitetno konzumirati, te je i civilni sektor sve više organizacija građana koja se ima pravo uplitati u sve sfere javnog života.
Iz ove kratke raščlambe zaključujem da nema osnove da bilo gdje, a ponajmanje u Međimurskoj županiji, udruge, a posebno braniteljske dijele na podobne i nepodobne, na velike i male, postimo branitelje da kako Zakon o udrugama kaže sami odluče u kojoj udruzi, ako ikojoj žele biti članovi tj. gdje će moći zadovoljiti svoje interese.
Projekti braniteljskih udruga dokazuju ovo što želim podvući, ne govorim o privatnim inicijativama, govorim o radu udruga po hrvatskim pozitivnim zakonima, makar izgledalo kao samopromocija. Naime samo jedina braniteljska udruga u Međimurskoj županiji u svojim projektima ima udruge partnera u provedbi iako se to do sada nije osjetilo ni u jednoj evaluaciji kvalitete projekta. Iako propisi traže da udruge koje koriste sredstva iz javnih izvora moraju pravdanje javno objavljivati na mrežnim stranicama u Međimurskoj županiji samo tri udruge imaju aktivne mrežne stranice.
Kako sreće da svaka Općina ima braniteljsku udrugu, vrijeme SSRNH je davno prošlo, jer „domaći“ branitelji znaju svoje probleme, a i što je još značajnije znaju tko je, gdje i kada bio tijekom Domovinskog rata. Različitost je naša snaga, prestanimo s tumačenjima svoje istine. Ne dajmo da manipuliraju s nama, jer u Domovinskom ratu i „pametan i budala“ su ginuli na isti način“. Cijenimo čovjeka, nemojmo nametati svoju volju drugima, budimo Međimurci, budimo Hrvati!
Željko Tomašić, mag.ing.aedif
predsjednik Društva VETERAN
