Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Uskoro će Dan žena pa neka ovaj tekst ima lice žene koja naš svijet čini boljim. Pedesetjednogodišnja Zdenka Duhović iz Donje Dubrave, svjetlo je odbačenima. Posebna je po energiji koju isijava i kojom slavi snagu života. Ima je toliko u sebi da je dijeli diljem Međimurja, svaki dan, i izvan svog obiteljskog i prijateljskog kruga. Zapravo, svatko tko sretne Zdenku, dobit će na dar buketić vedrine da je zadjene za srce, kao cvijet za rever.
Otac joj je umro prije nego ga je stigla upamtiti. Utopio se. Potom je napušta majka. Zdenki je bila tek godina i pol dana: „Majka me ostavila kod svoje polusestre i otišla. Pripala mi je mirovina pokojnog oca te uz financijsku pomoć države, u materijalnom smislu ništa mi nije nedostajalo. Nikad nisam bila gladna. Ali nisam osjetila toplinu, niti sam znala što uistinu znači riječ dom. Samo sam zamišljala kako bi to moglo biti…“, priča mi Zdenka Duhović, a pogled joj na tren odluta u neke, samo njoj znane, maglovite daljine: „No, po udaji upoznajem značenje riječi dom i obitelj. Moja dobra svekrva postaje moja majka, savjetuje me, voli, uči me svemu što čovjek treba znati da mu život bude lakši“, oslikava Zdenka ženu koja je ljubavlju pozlatila i teško olovo djetinjstva siročeta.
Zdenka je 20 godina radila kao trgovkinja, no, usprkos njezinoj prilagodljivosti, nešto je nedostajalo… sve dok se nije susrela s mogućnošću uključivanja u projekt putem kojeg postaje gerontodomaćica. Tad se probudio uspavani vulkan u njoj jer Zdenkino srce je čeznulo da drugima daruje ono što je njoj u djetinjstvu bilo uskraćeno. Da dijeli toplinu, da niže riječi ohrabrenja, da živi ono za što je stvorena, „da živi svoje poslanje“, kako kaže. Ne trepnuvši, dala je otkaz u trgovini i otad je na putu prema ljudima u potrebi, danas kao zaposlenica Centra za pomoć u kući Međimurske županije.
„Ne možete vi ljudima – kojima je život sve uzeo – dati onoliko koliko vam oni mogu vratiti svojom zahvalnošću. Radim u svijetu u kojem se ništa ne mjeri materijalnim. Moji poticaji mjere se zadovoljstvom korisnika kojima ulazim u kuću. Ako osjetim da jedva čekaju moj dolazak, da ih tješi moja riječ, da ih razvedrava moja šala, tad znam da sam uspjela. Najlakše je nemoćnom čovjeku skuhati i pospremiti. Treba mu doprijeti do srca i vidjeti može li se barem malo zaliječiti, ako je ranjeno“, kaže Zdenka.
SMRT JE ODZVANJALA S 10 GODINA TIŠINE
„Suprug i ja smo dobili djevojčicu. Umrla mi je. Nakon toga deset godina nismo imali dijete“, izgovara Zdenka, imenujući samo događaje, ali ne i njihov odjek.
„Kasnije nas je, kako to znam često ponavljati, Bog pogledao. Nakon deset godina rodila nam se ponovo kći, zatim još jedna. Naše su cure danas odrasle. Starija je udana i nedavno je postala mama. Imam unučicu od osam mjeseci! Čini mi se da ne postoji ništa na svijetu što za nju ne bih mogla učiniti“, priča Zdenka dok joj osmijeh osvjetljava lice. Starija kći je medicinska sestra, prvostupnica sestrinstva, a mlađa studira agronomiju.
„Moje kušnje nisu završile smrću prvog djeteta. Suprug je doživio tešku prometnu nesreću od koje se fizički nikada nije potpuno oporavio, te je morao u invalidsku mirovinu. Tijekom odrastanja naše djece, bio mi je velika, nezamjenjiva pomoć. Ako gledamo tradicionalnu obiteljsku podjelu, ja sam bila ‘tata’, a moj suprug ‘mama’. Ja sam radila, a suprug je brinuo o kući i djeci. Usprkos dugogodišnjem oporavku od ozljeda, tijekom kojeg je jedno vrijeme bio i nepokretan, vodio je brigu o svemu, od školskih obaveza do kuhanja. I othrvali smo se svemu što nas je snašlo. Ponosna sam na supruga i kćerke zbog dobrote koju dijele, a u njihovoj podršci je moja snaga.“
Zdenka će jutrom za volan pa pohitati onima koji trebaju pomoć. Ulazi u te tihe kuće, pa podiže i spaja razvaline života bolesnih, usamljenih i odbačenih. Najviše, a s najmanje riječi, rekao je o njoj jedan korisnik: „Kad mi je prvi put ušla u kuću, trebalo mi je pet minuta da je zavolim.“
