Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
U Perivoju Zrinskih od 2018. godine stoji spomen-zid posvećen poginulim i nestalim braniteljima iz Međimurja, tihi svjedok koji zrcali mijene svijeta oko sebe, sjajno rješenje rekonstrukcije prostora koje su osmislili čakovečki arhitekti Bojan i Igor Perhoč. Tihi svjedok je srastao za srca ljudi, što najviše govori o njegovoj umjetničkoj dovršenosti i vrijednosti. Srastao je i za srca onih čija je živa tuga u njega upisana.
No, spomen-zid je „na križu“. U Udruzi Zrinska garda (?) nekom je palo na pamet da uz obilježje postave – križ. Bez svijesti da bi to bio napad na autorsko djelo. ‘Užas(ašće)’.
„Uznemirila me ideja iz Udruge Zrinska garda da se intervenira u prostor uz spomenik našim najbližima, poginulim i nestalim braniteljima iz Međimurja. S idejom se ne slažem, a članovi Udruge koju predstavljam su jedinstveni u stavu da to moramo spriječiti“, kaže Danica Pongrac Krhač, Čakovčanka koja je godinama na čelu Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Međimurske županije, jedne od članica Koordinacije udruga proizašlih iz Domovinskog rata s našega prostora.
„Predsjednik Udruge Zrinska garda, gospodin Đuro Bel, pozvao je izaslanike udruga okupljenih u Koordinaciji da nam izloži ideju da se uz spomenik braniteljima u gradskom parku postavi križ. Usprotivili smo se i učinit ćemo sve što je u našoj moći da do toga ne dođe. Nama, koji smo izgubili najdraže, taj spomenik znači najviše. Ponosni smo na njega i zahvalni što na dostojanstven način predstavlja žrtvu naših najbližih“, naglašava Danica Pongrac Krhač, koja je morala povući i sljedeći potez jer intenzitet namjere u Zrinskoj gardi nije jenjavao. Uputila je gradonačelnici Čakovca jezgrovit, jasan dopis u kojem se Udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Međimurske županije odlučno suprotstavlja intervenciji u prostor spomenika sljedećim riječima: „Najoštrije se protivimo bilo kakvom dograđivanju, mijenjanju, postavljanju i nametanju bilo kakvih vjerskih simbola kod našeg spomen-obilježja poginulim i nestalim braniteljima.“
„Osobno sam vjernica, svoju djecu sam podigla u duhu vjere, te na posljednjem počivalištu moga brata Željka istaknula križ, no moja vjera je moja osobna stvar i u Udruzi jednoglasno dijelimo to mišljenje. Nema nikakve potrebe da se vjerski simbol ističe uz spomenik. Ne damo zadirati u koncept tog spomen-zida kojeg smatramo lijepim i dostojanstvenim“, svjedoči mi Danica.
Tu je i lik Željka Pongraca… Daničinog brata. Željko je početkom rata prvi ranjen među braniteljima iz našega kraja. Vijest o njegovu ranjavanju, u to uskovitlano doba, osvijestila je veličinu prijetnje nadvijene nad ljudima. Oporavio se i – vratio na ratište, iako više nije morao. Kada je stigao crni studeni 1991. godine, Željko je tek navršio 27. godinu života. Bio je pripadnik Specijalne jedinice policije Roda… Njegova sestra dugo je s ocem čekala da dostojno isprate svoga Željka. Otac nije dočekao ni tu ‘milost’ nemilosrđa rata. Umro je 1994., a Željkovi posmrtni ostaci pronađeni su tek 1998. I tako redom… svaki odraz lika u staklu, svaki zaustavljeni pogled – jedna priča, jedno ljudsko trajanje između dva datuma… jecaj. Muk. Bezdan i nepovrat.
Danica Pongrac Krhač je u pravu. Nikoga se taj spomenik ne tiče toliko koliko ljudi čija je doživotna bol ispisana na njegovim prozirnim stijenkama. Svaki lik s toga spomenika progovara o težini kušnje s kojom obitelji moraju živjeti i koju ne može pojmiti onaj koji tu gorčinu nije iskusio. I zato treba pristojno ostaviti na miru i mrtve i žive iz tih staklenih dvora tuge.
Ovom slučaju (koji to nije trebao postati) kumuje samo činjenica koju je narod davno definirao u poslovici – besposlen pop i jariće krsti.
