Uoči velikog koncerta popularnog zagrebačkog benda Pips, Chips & Videoclips na Šalati 10. rujna, frontmen Pipsa, Dubravko Ivaniš – Ripper za TOP RADIO govori koje emocije Šalata u njemu izaziva. Između ostalog, zagrebački roker nam objašnjava zašto mu obilježavanje godišnjica izaziva neugodu, ali i zašto osjeća veliku odgovornost za 30 godina postojanja benda. Ripper nam otkriva i postoji li mogućnost da Pipsi objave još jednu navijačku pjesmu koja bi mogla biti još popularnija od svima znane “Dinamo ja volim”.
Osam godina je prošlo od zadnjeg velikog koncerta Pipsa u Zagrebu. Kako se osjećate?
Kako se osjećamo? K’o budale, dakle savršeno, baš kao i zadnji puta prije Doma sportova. Postojala je varijanta i da se nekako drugačije osjećamo, razgovarali smo, pregovarali, primali smo čak i stručnu pomoć, nije pomoglo. Čini se da je upravo ovaj osjećaj tajna formula za neuspjeh od kojeg živimo. Mi smo stvarno sve uložili u svoj neuspjeh i prešutni je dogovor da zato ništa ne mijenjamo. Možda tek nakon Šalate. Do tada, budite nam svjedoci!
Pažljivo birate velike koncerte u Zagrebu. Koji je razlog tomu da nemate tako često velike zagrebačke koncerte?
Zagreb je jako mali grad, a mi smo mali bend. Ubojita kombinacija! Nemamo niti jednu fotku gdje hodamo po lokvama na Kozari boku, i građani zato s pravom ne glasaju za nas. Kad je trebalo nešto o medijskim promocijama naučiti mi smo spavali na satu i zaj******* se u zadnjoj klupi. Onda nas je raska zbog ometanja ostalih učenika prebacila u prvu klupu, ali kasno, izbačeni smo iz škole. Veliki koncerti su za odlikaše, njih se zove u velike dvorane, razumljivo je da nama treba desetak godina raznoraznih manipulacija, ucjena i prijetnji da uopće dođemo u poziciju svirati tako veliki gig. Vjerojatno zato jer mi ne poznajemo ljude koji znaju ljude.
Pips Chips & Videoclips su proslavili trideseti rođendan. Bend jako dugo postoji, kakav osjećaj to u Vama izaziva?
Neugodna činjenica je da toliko dugo postojimo i nije je mudro medijski potencirati. Na primjer, Beatlesi su trajali osam godina, u tih osam su napravili ono što mi za nekoliko života ne bismo mogli. Nemam nikakvog opravdanja, omaklo nam se slučajno i obećavam da se neće ponoviti. Bendovi se ne rade da bi trajali 30 godina, ipak je to specijalan bezobrazluk.
Iza vas je osam albuma, a koncert na Šalati će trajati dva i pol sata. Možete li nam otkriti koje ćete pjesme sigurno pjevati?
Osobno nadam se da neću otpjevati niti jednu. Pa nismo na Šalati da bi radili nego da bi se zabavljali, zaslužili smo. Publika nek’ samo dere svoje, mi ćemo tu i tamo uletit ako zapne. Mislim, to je plan, moguće je da se na licu mjesta izjalovi.
Hoće li na koncertu biti i gostiju iznenađenja?
Obavezno, bit će iznenađenja. I to neugodnih! (smijeh)
Dinamo niže uspjehe, a mi i dalje najviše pjevamo “Dinamo ja volim”. Postoji li prostor za novu navijačku pjesmu ili sve ostaje kao i do sada?
Stvarno ne znam di je autorima pjesama „Košulja plava“ i „Za dinamo dao bi sve, na na na na na na“ bila pamet, vjerujem da su htjeli postići nešto sasvim stoto, al’ im je u presudnom momentu popustila koncentracija i završili su na stadionu. Sramota! (smijeh) Kad sam pisao „Dinamo“ dosta sam ga glasno pisao, susjeda s trećeg kata mi je umalo partvišem probila pod i prijetila murjom. I jela neke tablete zloćudne, fakat joj nije bilo dobro. Sad sam stariji gospodin, imam razumijevanja za širu zajednicu i više si takvo što ne mogu dopustiti.