Piše: KRISTINA GITA KAVRAN
Današnja komunikacija razina je virtualne ekspresije misli, emocija i stavova. Takva komunikacija donosi gomilu nesporazuma, krivih pretpostavki i uvjerenja jer je prazna i beživotna. Prava je komunikacija poput čarobne igre pokreta, zvuka i boje. Dio je živog svijeta i čini nas – živima. Podsjeća nas da imamo srce koje osjeća, da imamo uho koje čuje, i tijelo koje ima potrebu za kontaktom s drugim živim bićem. Razgovori uživo mogu nas nasmijati do suza, mogu nas razdragati, inspirirati, podržati… Isto tako mogu nas i rastužiti i razljutiti, no opet nas bez obzira na sve čine povezanima na onoj dubljoj razini koja zna, vidi i osjeća sve ono što nevidljivom svijetu u pisanoj komunikaciji nedostaje.
Pisana riječ ne može baš svaki put prenijeti pravu formu i osjećaj kojim je i napisana, a zbog svega što osoba koja čita vašu poruku nosi u sebi kao posljedicu životnih iskustava, vašu poruku koja je možda puna nježnosti, ljubavi i razumijevanja može doživjeti i protumačiti potpuno suprotno. Može je doživjeti kao npr. napad, osudu ili kritiku.
Pisana komunikacija često, zapravo gotovo uvijek daje krivu sliku onog što nam netko porukom prenosi. Preko poruka ne čujemo ni glas, ni boju, ni ton, ni stvarnu emociju sugovornika, već sve to doživljavamo kroz vlastite impulse aktivirane podsvjesnim sjećanjima našeg uma koji budi podražaje, misli, emocije i osjećaje koji su zapravo vrlo vjerojatno samo projekcija vašeg unutarnjeg svijeta, a ni blizu stvarnog stanja svega što dolazi s druge strane od osobe koja vam prenosi svoje misli i osjećaje pisanom porukom.
Iako, ne smijemo izuzeti nesporazume koji se također često događaju i u živoj komunikaciji. Ton i boja glasa mogu pridonijeti skladnom i smislenom razumijevanju, no isto tako mogu izazvati i reakciju koju smo najmanje očekivali i sve za tren oka može otići u krivom smjeru i to potpuno ničim izazvano. Zato je vrlo važno da ništa ne doživljavamo osobno. Nitko ne može znati s čime se neka osoba bori, što je boli, ide li joj sve po planu ili je u tom trenutku na rubu nečeg što se već duže vrijeme u njoj gomila i nikako da to izbaci i rastereti svoj živčani sustav.
Vjerujem da smo svi jednakog mišljenja da je najgori oblik komunikacije njezin potpuni izostanak jer ne vodi ničemu smislenom. Tišina može uništiti i pokositi sve što se nađe na putu, a nakon toga teško je vratiti izgubljeno. Ponekad je i tišina poželjna, no sigurno ne u situaciji koju treba razriješiti. Tišina je najpoželjnija kada treba smiriti rasplamsalu vatru, no ni u takvim situacijama to ne mora biti pisano pravilo.
Pozivam vas da u svoju svakodnevicu unosite više žive komunikacije, a smanjite onu pisanu. Gladni smo fizičkog kontakta jer on nas uvijek iznova najlakše podsjeti na to da smo živa bića čija je primarna potreba da nas se vidi, čuje i osjeti. Budite ljubav! Budite život! Možete to!
Foto: luniverza.si
