Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Prije dvije godine, u travnju, uoči 15. godine djelovanja, s Objedinjenog hitnog bolničkog prijema Županijske bolnice Čakovec, djelatnici su međimurskim medijima poslali dramatičnu poruku. Napisali su tada „da padaju s nogu, da ih ‘opsjeda’ 70 posto nehitnih pacijenata, i to ne samo vikendima i noćima, već u pola bijelog radnog dana, da se pacijenti „samoupućuju“ k njima, da trpe sramotne uvrede itd“. Gotovo dvije godine poslije, OHBP javnosti otkriva da je situacija „bolja“. Sada ih ‘opsjeda’ 68,4 posto nehitnih pacijenata.
(Z)brojke neumoljivo svjedoče da se nitko ne hvata u koštac s problemom. U međuvremenu, dio puka snažno razvija svijest, spoznajući da na ovom hitnom prijemu nekoliko muha ubijaš jednim udarcem. Treba otrpjeti čekanje na red, ali što je to u usporedbi s obilaskom laboratorija i poliklinika zbog dijagnostike?! Mačji kašalj. Tko je kriv za oportunizam u puku? Pučani? Ne. Puk je doskočio jer mu je omogućeno. Snalaženje je u prirodi čovjeka.
Maliciozno je tvrditi da 70 posto nehitnih pacijenata proračunato dolazi u OHBP, te brzu dijagnostiku koristi kao prečicu. Malo je takvih, dok je većina (nehitnih i hitnih) uplašena i nesigurna. S druge strane vrata dočekuju ih poletarci, koji onda dozivaju iskusne, ali premorene. Stalno nabrajanje hitnih stanja puku ne pomaže, jer za veliki broj stanja ni iskusni liječnici ne mogu od oka reći je li posrijedi životna ugroza ili b.o.varka.
I gdje smo? U škripu. Anatomija škripa kaže da on ima dva kraka koja pritišću i drobe: jedan krak guraju zdravstveni djelatnici, drugi – bezglav sustav. A između su pacijenti. Svi – i hitni i nehitni i bezočni. Neki dan je u Zagrebu, pred novinarima, predsjednica HUBOL-a, asocijacije koja okuplja bolničke liječnike, izlanula da se ta strukovna udruga „zalaže za kažnjavanje pacijenata koji nehitni traže pomoć hitne“. Pokupila je tu ideju na cesti, gdje je ostala zgažena kada je – prije koju godinu – odmah ‘po rođenju’ i ubijena. Kad bi nešto toliko nakazno moglo oživjeti, značilo bi da i zdravstvo – poput novinarstva – odustaje od struke u korist bruke.
Situacija je danas u hitnom prijemu čakovečke bolnice ista kao i prije tri godine kada sam je, stiješnjena između krakova ‘škripa’, na vlastite oči gledala i javnosti opisala na sljedeći način:
U škripu
Vani su teški mirisi zrelog proljeća bujali u uznemirenim hektopaskalima, ali usprkos klima-uređaju nije se lakše disalo u prenapučenoj čekaonici.
Novak! Novaaak!, dovikivao je preko pognutih glava u astmatičnoj čekaonici medicinski tehničar.
Novak ulijeće i nestaje iza vrata. Klik.
Drugi Novak ostaje u čekaonici i brunda da je došao prije Novaka Prvog i da se tu ne zna tko pije, a tko plaća.
Žena prilazi vratima i zvoni. Tu-tuuu tu-tuuu.
– Izvolite!, čuje se iz plastične kutijice zašarafljene uz vrata.
– Došla sam s bakom… nije joj dobro.
– Pričekajte, kaže kutijica.
– Sramota! Pa, kaj je ovo?! Hitna?! Kol’ko bumo morali čekati!, negoduje žena.
Ponovo se otvaraju vrata:
– Pratnja za Oršuš! Oršuuuuš!, doziva medicinska sestra s vrata. Odgovora nema.
Klik – zatvoriše se vrata.
Tu-tuuuu, objavljuje kutijica novog pacijenta.
Vrata se otvaraju i tamnoplava mlada medicinska sestra obraća se pratnji bolesne osobe, jednoj postarijoj Kobri na kojoj se vide tragovi starih bitaka.
– Opet vi?! Kaj je sad?!, sestra će.
– Dolazim s uputnicom obiteljskog liječnika, odgovara Kobra mirno.
– Zakaj?! Zbog natečenih nogu?! Stara žena ima natečene noge!? Ne mogu vjerovat’!, prospe se iz mlade (tamnoplave) sestre.
Kobra će prigušeno, prijeteći:
– Ventilirajte se iza zatvorenih vrata, ne pred pacijentima.
Tad između Kobre i tamnoplave sestre kroči svijetloplava sestra… iskusno, s osmijehom prigrli pacijenticu i uvede je unutra.
Klik. Vrata se zatvoriše.
Tu-tuuu tu-tuuu, doziva opet kutijica one unutra.
*****
– Dečko, molim te, možeš li mi kupiti neko pecivo i sok… od jutra sam tu, jako sam žedna, govori starica, smještena u bolnička invalidska kolica, mladiću u čekaonici. Pruža mu novac.
– Naravno! Kakav sok želite da vam kupim?, pita ljubazno dječarac od 15, 16 godina.
Tu-tuuu…, kutijica javlja da se odnekud pojavila pratnja Oršuš i – traži pažnju.
*****
– Jeste li vi normalni! Deseti put me zovete!!! Zar nikog drugog u ovoj bolnici nema!!! Ne mogu više!!!, grmi iza zatvorenih vrata glas nekog liječnika, pozvanog s ruba snage.
Tu-tuuu, priguši kutijica riječi iznemoglog.
Tu-tuuuu, kutijica zove.
– Izvolite!
– Mali je opal, boli ga ruka!
– Uđite.
Klik.
Tu-tuuuu, tu-tuuu!
Željka Drljić
