OBITELJ ZEČIĆ
Bila jednom jedna obitelj Zečić – mama zec, tata zec, i imali su četvero djece, dvije zečice i dva zečića. Njihov posao je bio da svakog Uskrsa ostavljaju djeci obojane pisanice ispred ulaznih vrata. Djeca su bila presretna svojim darovima.
Međutim, jednog Uskrsa dogodilo se nešto strašno. Pred sam blagdan nestalo im je boje za jaja. Nisu se zabrinuli. Poslali su svoju zečicu Miru u trgovinu da kupi boje.
Mira je obišla sve trgovine u selu, ali boja nije bilo. Tužna lica vratila se kući. Utješili su je i rekli da će svi zajedno otići u susjedno selo.
Ni tamo nisu bili bolje sreće. Neke su trgovine bile zatvorene, a u nekima su rasprodane boje.
Obitelj Zečić bila je jako tužna i zabrinuta. Morali su nešto brzo smisliti, jer djeca ne smiju ostati bez darova.
Tada se zec Matko dosjeti: „Možemo na jaja zalijepiti sličice“. Svi su se razveselili i prionuli na posao. Cijeli dan i noć su lijepili sličice i ukrašavali jaja. Pred jutro su djeci pred vratima ostavili pisanice.
Djeci je to bio najdraži Uskrs, ali i cijeloj obitelji Zečić.
RUTINA PRIČA
Ja sam Ruta, kći trgovca miomirisima i začinima, i sjećam se što se dogodilo nakon što su razapeli Isusa. Moj je otac i dalje prodavao ljudima u dućanu, kao da se ništa posebno nije dogodilo. Ispustila sam kosaru s datuljama i smokvama po koje su me poslali i viknula iz svega glasa: »Isus je živi«
»Kakva besmislica, Ruto!« rekao je moj otac. »Znaš da su Gospodina razapeli! Bila si jučer ovdje kada su Saloma i njezina prijateljica došle kupiti miomirise i ulje da pomažu njegovo mrtvo tijelo.«
»Upravo sam srela Salomu i ona mi je sve ispričala«, rekla sam. »Otišle su na grob s miomirisima i vidjele nešto nevjerojatno!«
Isus je oživio!
Vrlo rano toga jutra žene su otišle na grob u koji je bilo položeno Isusovo tijelo. Marija Magdalena, Jakovljeva majka, Marija i Saloma nosile su miomirise koje su ponijele da ga pomažu. »Kako ćemo ući u grob?« pitale su jedna drugu zabrinuta glasa. »Onaj kamen koji je Josip na njega navalio za nas je previše težak, a vrtlara još nema jer je prerano pa nam nema tko pomoći.«
Ali kada su stigle na grob, vidjele su da je teški kamen odgurnut i mogle su ući ravno u pećinu. Kamen na kojem je trebalo ležati Isusovo tijelo bio je prazan i na njemu su našle samo smotane povoje. Isusa nije bilo!
Tada su vidjele da je ondje još nešto. Nedaleko je sjedio neki čovjek u blještavo bijeloj odjeći. Prepale su se i čučnule od straha.
»Ne bojte se!« rekao im je. »Znam da tražite Isusa Nazarećanina. Ali zašto ga tražite ovdje, na mjestu za mrtve? On nije ovdje. Ustao je od mrtvih, baš kako je i rekao da će biti. Isus je oživio! Pošao je prije vas u Galileju, ali ne brinite, ondje će vas naći. Ali, prvo se vratite i recite Petru i ostalim učenicima da je Isus uskrsnuo!«
Žene su bile zaprepaštene, ali pune radosti. Pohitale su natrag ispričati svojim prijateljima, koji su jedva povjerovali u to što se dogodilo. Petar i Ivan pohitali su uvjeriti se da je tako. Ivan je bio brži i stigao je prvi, ali se bojao ući i pogledati.
Zato je Petar ušao ravno unutra i vidio prazan grob, na kojem su ležali složeni mrtvački povoji. Na posljetku je za njim došao i Ivan i obojica su iznenađeno gledali. Istina je. Isusa nema. Uistinu je opet živ!
BENJAMINOVA PRIČA
Zovem se Benjamin i kad odrastem bit ću vrtlar, baš kao moj otac, kao moj djed i kao njegov otac. Moj je djed radio za }osipa iz Arimateje i održavao njegove vrtove pa tako i onaj u kojem je bio grob u koji su položili Isusa. Djed je bio jedan od četvorice koji su pred pećinu dogurali veliki kamen. Ali, kada su žene našle prazan grob, još je bio kod kuće.
Uvijek govori kako bi volio da je bio ondje, a ne samo slušao što se dogodilo. Da sam barem i ja bio ondje!
Prvo ukazanje
»Zašto plačeš?« pitali su. »Odnijeli su Učiteljevo tijelo i ne znam kamo su ga stavili«, jecala je.
Okrenula se i ugleda¬la još jednog čovjeka.
»Zašto plačeš?« pitao je. »Tražiš li koga?«
Pomislila je da je to zacijelo vrtlar. Možda on zna što je bilo s Isusom.
»Molim vas, gospo¬dine«, rekla je, »ako ste vi uzeli njegovo tijelo, samo mi recite gdje je da mogu otići po njega.« »Marijo!« čula je glas koji je vrlo dobro poznavala. »Učitelju!« rekla je zgranuto i pružila ruke »Još me ne dodirnuti jer tek moram otići kući k svome Ocu. Nego idi i reci drugima da si me vidjela«, rekao je Isus.
I odmah je pohitala natrag naći učenike i priopćiti im vijesti.
Izvor: https://rusmarin.net/
https:/trudnoća.hr/