Nova knjiga u nakladi NIU „Hrvatska riječ": Ivan Sokač, „Rosa"

MEĐIMURAC U BEOGRADU

U nakladi NIU Hrvatska riječ iz Subotice nedavno je objavljena knjiga Ivana Sokača Rosa. Knjiga je napisana u formi pjesama u prozi; riječ je o kratkim lirskim prozama, hibridnom obliku koji u sebi objedinjuje osobine poezije i proze. Kako u pogovoru bilježi urednik knjige Zvonko Sarić, pjesma u prozi jest pjesma, a njezina se poetičnost ili liričnost, kao i u ovoj knjizi Sokača prepoznaje kao neuobičajena prisutnost lirske tematike i ritma, slikovlja i figura u proznom obliku.

Sokačeve pjesme u prozi tematski su čvrsto užlijebljene u smjeru lirske obrade životno važnih iskustava čovjeka današnjice. Tako on u svom pjesničkom pismu piše o ljudskim tragovima i djelima, srdžbi, strahovima, strepnjama, zebnjama, tugama, neminovnostima, strahovima, mržnji, te o ljubavi, vjeri, nadama i mogućnosti izbora i putova, iako se pred nama često javljaju labirinti.

Etički i estetski stav

„Čitajući Sokačevo pjesničko pismo Rosa susrećemo se s ponovno odsanjanim snovima i jutrima koja slijede, demonima koji se hrane sjećanjima i sjenama koje izazivaju jezu, ‚sjenama nemirnih, izgubljenih duša‘, surovima i besramnima koji igraju svoje role, poslušnicima i s hrđom u zraku i krvavim očima koje se plaše svjetlosti, borama na obrazu i snjegovima na banatskim ravnicama. Sokač suptilno iskazuje osjećanja dok vrijeme pred nama korača, uz etide hladne listopadske noći i ples odsjaja kiše, kada u praskozorje ‚vile harfe sviraju‘, s koferima punim tuge ‚pod turobnim balkanskim nebom‘, s koferima koji ‚uvijek mirišu na put‘, dok se čuju krici grješnika i očajnika, uz mirise koji bude sjećanja, kao što je ‚miris života jutarnjeg neba‘, ali i banatske juhe koji se zimi probija i ‚grije zidove‘ i zavlači u svaki kutak sobe, pjesnik nas vodi stazama punim kamenja i pukotina sve do‘ labirinta noći‘, pokušavajući saznati ‚zbog čega je vrijeme izmučeno?‘

Znači, tu je riječ o proznim tekstovima s lirskim akcentima. U ovome žanru, pjesama u prozi, Sokač spaja kozmos lirike i univerzum proze. On ovdje organizira prozu tako da bi ona izrazila poeziju, a rezultat je da poezija i proza intenziviraju jedna drugu. Prijelaznih vrsta u književnosti, posebno od moderne naovamo, je mnogo. Odsustvo radnje je ono što karakterizira lirski književni rod. U tom odsustvu, baš kao i u rukopisu Sokača, to odsustvo zauzima misao i emocija”, navodi Sarić.
Usred galamdžijskog i bezosjećanog svijeta Sokač poetički osluškuje, a njegova subjektivnost je izražena etičkim i estetskim stavom.

„Ovo uspjelo djelo je u skladu s bitnim životnim, trajnim, nekvarljivim i lijek je za nadu nadvladavanja isprazne postmoderne epohe i emacipaciju ljudskosti čovjeka, čovječanstva u ovom razdoblju kada se pohabalo i hamletovsko pitanje, jer je u aktualnom razdoblju situacije postmoderne civilizacije govora potrošen njegov smisao”, zaključuje Sarić.

Povodom izlaska knjige IVAN SOKAČ u intervjuu tjedniku Hrvatska Riječ rekao je:

Nakon nedavne smrti mog oca posebna mi je prilika pričati o svom podrijetlu. Još za vrijeme Kraljevine SHS mnogi Međumurci, posebno Međimurke, zaputili su se »trbuhom za kruhom« upravo k Beogradu. Beograd je i tada, kao i danas pružao mogućnosti, utočište i gostoprimstvo trudbenicima s raznih strana naše regije. Međutim, moji su pretci došli nešto kasnije, nakon mađarske ratne aneksije Međimurja (1941.-1945.), tj. završetka Drugog svjetskog rata. Djed Josip, odsluživši vojni rok (1945.-1948.), doselio se u Beograd sa suprugom, bakom Katarinom. Sudbina je odlučila da djed cijeli radni vijek provede baš u građevinskoj tvrtki Trudbenik, a baka je uspješno operirala tumor na mozgu, ostavši pri tome trajno oštećenog sluha. Postali su žitelji velikog grada i župljani velebnog zdanja sv. Antuna Padovanskog na Crvenom krstu. Sudbina je također uredila i da se, zbog još uvijek teških uvjeta života, moj otac Vladimir rodi u Međimurju 1950. godine, ali već poslije samo nekoliko mjeseci vrati na Zvezdaru gdje odrasta, školuje se i osniva obitelj. Moja majka Jasmina, porijeklom Banaćanka, pohađala je VI. Beogradsku gimnaziju i upravo je u to vrijeme, na Zvezdari, upoznala moga oca. Otac je volio svoje Međimurje. Često ga je posjećivao kao dijete, kasnije i sa svojom obitelji. Bio je momak s »beogradske kaldrme«, Zvezdarac, ponosan na svoje ovdašnje velike prijatelje i kumove. Od svega je najviše volio nogomet, druženje na turnirima u Draškovcu, Donjem Kraljevcu, kao i svoj dres u Beogradu s kapetanskom trakom FK Sinđelića. Danas s bakom i djedom zajedno sanja na beogradskom Lešću, a duša mu grli Međimurje i Beograd. Od njega sam učio voljeti ljude. Tome sada i ja učim svoju djecu.

Kako se rodila Vaša ljubav prema književnosti i pisanju? Kako spajate pisanje s profesijom ekonomista?

Počeo sam pisati kao dijete, potaknut književnom nagradom Lastavice iz Sarajeva u petom razredu osnovne škole. Kako čovjek odrasta, tako i mladalačke strasti sazrijevaju ili se gase, neke nove se bude, a nekih se samo sjećamo. Ekonomija me je povela k izvoru egzistencije, a moje unutrašnje biće ostalo je vjerno lirskom izrazu kao duševnoj hrani. Nepoznata težnja nagoni me da budim osobenost, stjecanu svakojakim životnim iskustvima i pretačem je u stihove i rečenice. Vjerojatno je to neka energija koja dolazi iz vana, pa potiče dušu na ispovijed. Nataložene emocije i fantazije same se rasprše po papiru, a ljubav, vjera i nada, sa svim tjeskobama i izazovima, jave se kao skriveni izvor strasti. Svaku riječ proživim ili odsanjam. Svaka ekspresija pripada mom unutarnjem biću. »Košmare« tjeram molitvom, kao najmoćnijim oblikom energije, kako sam i zapisao u prozaidi Košmar: »Ne ostaje mi drugo nego da se povinujem ili pomolim za kišu. Ona mi uvijek pomogne, čuva mi snove…«. Kada god me pitaju o pisanju i umjetnosti, ja uvijek iskoristim da napomenem da umjetnost, posebno književnost, vuče iz ponora ovaj svijet koji ne može opstati ukoliko se ne počne mijenjati. Ona nas uči da prepoznajemo i suštinski upoznajemo ljude, ono dobro u drugima, da uviđamo i cijenimo njihova djela, nasuprot rasuđivanju po bezvrijednim nametnutim normama, predrasudama ili etničkim pripadnostima. Umjetnost nas uči da brišemo granice i poštujemo različitosti na način da se vidi i osjeti naše poštivanje. Tada za uzvrat primamo blagonaklonost i prijateljstvo. Uči nas da mislimo, a ne da netko drugi misli umjesto nas.

Spomenuta zbirka pjesama u prozi Rosa Vaša je prva knjiga na hrvatskom jeziku. Koliko Vam je ova knjiga važna?

Uvijek mi je posljednja knjiga najdraža. Kao prva na hrvatskom jeziku, ova knjiga mi je posebno draga, ali su mi još dragocjenija nova poznanstva s divnim ljudima koji su radili na ovoj knjizi poput Zvonka Sarića, Katarine Čeliković i drugih. Veliku zahvalnost dugujem i Tomislavu Žigmanovu, koji je podržao ovaj projekt i ocijenio ga dragocjenim, a također i Luciji Sabolić, supruzi hrvatskog veleposlanika u BiH od koje je cijela ova inicijativa i potekla. Radujem se najavljenoj prvoj promociji knjige u prelijepoj Subotici koja će na proljeće, nadam se, biti održana. Svakog jutra postajemo bogatiji za jedno novo rađanje sunca. Ono nas uči da shvaćamo doživljenu prošlost i upoznajemo trenutak. Tako bi i naš život i stvaralaštvo trebali biti snažniji i topliji iz dana u dan.

Po profesiji Ivan Sokač je diplomirani ekonomist. Profesionalnu karijeru gradio je angažmanima u privatnom sektoru, internacionalnoj kompaniji, a danas u monetarnoj instituciji Srbije. Kao izvanredni predavač korporativnih financija bio je nadležan za inovativne projekte (2011.-2012.) na Financijskoj akademiji unutar holdinga sa sjedištem u Düsseldorfu.

Iz zbirke Rosa ovdje možete pogledati Video uratke nekoliko pjesma…

Pregled videozapisa Negda sveta (Međimurje) – poezija Ivan Sokač na YouTubeu