Svi smo mi potrošači, a činjenica je da se u Hrvatskoj još obilato krši (ili bar pokušava kršiti) čak i temeljno potrošačko pravo na pravovremenu, cjelovitu i istinitu informaciju temeljem koje potrošač može donijeti najpovoljniju ekonomsku odluku za sebe.
Inspekcije ne rade svoj posao, a čak i Zakon o zaštiti potrošača omogućava trgovcu da sakrije sve radnje prijevare, jer kršenje potrošačkog prava se može prijaviti inspekciji tek poslije iscrpljenog prava na žalbu trgovcu čime je trgovcu ostavljeno najmanje 15 dana da sakrije svoju prijevaru ili ako se radi o javnim uslugama to je čaj 45 dana.
Pravosuđe koje bi trebalo po Zakonu biti na strani slabijeg u pravilu donosi presude u korist trgovaca, a ako se ustraje u pravnoj borbi sporovi traju i do 10 godina, stoga mnogi potrošači odustaju od borbe za svoja prava.
Ostajemo mi udruge za zaštitu potrošača u kojima se aktivisti ljudi koji se bore za zaštitu potrošačkih prava.
Jasno da to trgovačko-bankarskom lobiju, pa o političkom ne odgovara, zato su udrugama za zaštitu potrošača drastično ograničili mogućnosti sufinanciranja, što nije napravljeno jednom drugom sektoru. Naše udruge po Zakonu ne smiju primati donacije od trgovaca, mogu se s natječajima javiti isključivo u javnu sektor i to na najnižu razinu tj. na natječaje Općina i Gradova. Kako si to izvori koji odobravaju izuzetno mala tj. simbolična sredstva, jasno je da udruge potrošača u Hrvatskoj ne mogu kao npr. u Njemačkoj zaposliti stručnjake i pravnike koji bi štitili interese potrošača (U Berlinu savez udruga potrošača ima 145 zaposlenih pravnih stručnjaka).
Iako udruge potrošača u pravilu imaju niske članarine 10 – 50 kn/god, imaju malo članova koji plaćaju članarinu (po Zakonu o udrugama to je jedan od izvora financiranja). To je stoga što se udruge potrošača financiraju na spomenut način iz javnih izvora, a uvjeti tih natječaja su da projekt mora biti besplatan za krajnje korisnike. Time se zapravo direktno poziva potrošače da se ne učlanjuju u udruge, jer tako i tako “imaju pravo na besplatan savjet”.
Stoga kada potrošač nazove za informaciju na naš info 0800/42-00, na kraj pameti nema da pita za članstvo. Mi mu jednostavno “moramo” dati savjet jer je on potrošač. Neki nam čak insinuiraju kako velika sredstva dobivamo od države (da čak udruge treba ugasiti).
A istina je da udruge za zaštitu potrošača, pa tako ni Društvo potrošača Međimurja od “države”, javnih izvore više razine, ne dobiva niti lipe, pače nema ni javnih natječaja za sufinanciranje udruga za zaštitu potrošača. Resor zaštite potrošača u Hrvatskoj je povjeren Ministarstvu gospodarstva, pa je time sve jasno, trgovački lobi kreira prava potrošača i tretira potrošača kao slabiju stranu na tržištu. A svuda u uljuđenom svijetu je potrošač regulator tržišta i tako de države i vlade odnose prema potrošačima.
Mi udruge za zaštitu potrošača u Hrvatskoj možemo napraviti puno, ako uspijemo konsolidirati financije, jer danas nema ništa besplatno, osim sira u mišolovci. Ili drugim riječima ako potrošači shvate i prihvate da mi nismo agencije za zaštitu potrošača, da ustvari nismo udruge za zaštitu potrošača, nego da smo udruge potrošača koji su se udružili za zaštitu svojih potrošačkih prava.
Društvo potrošača Međimurja ima ugrađenu i socijalnu komponentu u članarinu (aktivni član – 30 kn/god – može birati i biti biran, podupirajući član – 10 kn/god – ima sva prava kao aktivni osim što ne može birati i biti biran, a invalidi i umirovljenici s mirovinom manjom od 2.000,00 kn nemaju obvezu plaćanja članarine), a i dovoljno je da naš član izjavi da nema ove godine novaca da plati članarinu i oslobađamo ga obaveze za tu godinu.
Udruge za zaštitu potrošača su i u ovim uvjetima napravile puno, što mnogi potrošači ne znaju. Znaju npr. za “Slučaj ‘Franak’, no i tu misle da je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podigla Udruga FRANAK, što nije točno, jer ta udruga nema ovlast pokretanje Kolektivnih tužbu. Tužbu “Franak” je pokrenuo i dobio “POTROŠAČ” – hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača. Ali malo tko zna da je Razvojna organizacija zaštite potrošača (savez udruga) prijavama DI ishodila da se u Zakon o zaštiti potrošača unese odredba o zabrani naplaćivanja slanja opomene za neplaćene račune (anuitete kredita). Zato se i ta odredba odnosi samo na potrošače – fizičke osobe, a ne i na pravne osobe. Malo tko zna da je zbog prijava udruga za zaštitu potrošača povučena zadnja Uredba Vlade RH o ekološkom zbrinjavanju komunalnog otpada itd. itd.
========================================
A kako bi mogli više i bolje ??????
Primjer:
Međimurje ima 113.804 potrošača (stanovnika), isključimo djecu i starije osobe, to je oko 60.000 aktivnih potrošača. Da se 50%, znači 30.000 potrošača učlani u Društvo potrošača Međimurja kao aktivni članovi to bi bilo 900.000 kn/god.
Ako oduzmemo troškove poslovanja ta sredstva bi omogućila zapošljavanje najmanje šest pravnika.
Jasno je da tada ne bi morali raditi projekte kako bi dobili od JLS 500 – 3.000 kn i morali raditi što donator kaže.
Pozivamo potrošače da razmisle o ovome. Da razmisle žele li se boriti za svoja prava, žele li biti regulatori tržišta ili će i dalje biti “slabija strana na tržištu”.
Članom Društva potrošača Međimurja se postaje vrlo lako, dovoljno je ispuniti pristupnicu i uplatiti članarinu.
https://www.dpm.hr/index.php/2015-06-09-18-38-17
=======================================
Potrošači mi smo vaša produžena ruka, omogućite nam da štitimo vaša prava !
Glas potrošača se mora čuti !
Željko Tomašić
voditelj Međimurskog info centra potrošača