Svečanost otvaranja spomenika „Čižma s trdom sarom, čuvarica naše kulture“ koja će se održati u 14 sati u subotu 10.10.2020. u Donjoj Dubravi, Prvomajska ulica 4 . Otvaranje priređuje obitelj Benko koja čizmarski obrt njeguje preko sto godina.
U nastavku donosimo kratak siže g. Benka o ovom danas umirućem obrtu.
Međimurje se ponosi svojom glazbenom kulturom pogotovo „Međimurskom popevkom“ koja je uvrštena na UNESCO popis kao nematerijalno blago i sa kojom smo se poravnali sa većim narodima od nas. Međimurska raskošna nošnja koja je opjevana u našim popevkama „Poculica kofertalo pri Jandreko je ostalo, ili lasi sije rudala pocolica ji je na bok stala, poglete kak lepo zgledi ova poculica, a stopram dok so međimurski lepi dečki vu širokaj gačaj, no poglete kak lepo stojijo bele gače,a tek črne čižme svetle sare to njim dobro paše, poglete kak imaju svetle sare. No poglete kak je lepa črna i kak je svetla ta sara, ta čižma govori o našoj bogatoj kulturnoj i gospodarskoj prošlosti.
Kada je carica Marija Terezija donesla dekret o osnivanju cehova, u to vrijeme je bilo u Donjoj Dubravi toliko čižmari da su osnovali „Dobravski čižmarski ceh“ kao strukovno udruženje. Kao najveći i najbogatiji ceh imali su i svoju zastavu, upravo onu koja i danas tamo visi. Sasvim slučajno pronađena je u Zalanovom podrumu i zahvaljujući akademiku Feletaru koji ju je prepoznao ona je spašena. Obitelj Benko prepoznala je njezinu vrijednost i sa donatorima je obnovila. Potječe iz druge polovice 18. stoljeća. Ta slika stara je preko 250 godina.
Čižma s trdom sarom kroz stoljeća hranila je na tisuće i tisuće obitelji i obuvala na milijune ljudi. Nije bezvezna izreka „Čižma glavu čuva“, v zimi ako si slečete robačo nabote se prehladili, ali ako si zujete čižme bote kihali.
Dobrava krajem 19. Stoljeća bila jako gospodarsko središte u ovom dijelu i mala čak oko 70 čižmari i šujstri. Čižmari so delali samo čižme, a šujstri i čižme i cipele.
Do tog vremena dok obučarska industrija nije preuzela primat, izrađivale su se ovakove čižme. Ručna izrada nije mogla konkurirati sa industrijskom i ovakove čižme polako su nestale iz dnevne upotrebe. Ta čižma nekad je bila građanska obuća, nosila se svakodnevno i zato je mi danas zovemo „narodna nošnja“. Boksena čižma s trdom sarom imala je svoj status, nosila se kao svetešnja, k meši, na svate, na zabavu i tamo gdje se trebalo pokazati. V saki hiži so morale biti takve čižme, a imale su i kultni značaj posebno kod žena, jer dekla v kiji čižmaj je išla zamuš v oni su je pokopali v grob. Ova tu čižma danas svjedoči o našoj bogatoj i raskošnoj prošlosti i čuvarica je naše kulture i kulturnog identiteta.
„Čizmu“ od hrasta, visoka 170 cm i teška 450 kilogram izradili su je majstori naive u Hlebinama. Usporedimo li njenu veličinu s brojevima cipela koje nosimo veličinom bi odgovara broju 160.
Petra Murković