Svaki pravi vinogradar koji drži do sebe i svog truda, otputit će se za Vincekovo u gorice, svome vinogradu; vrijedi to i za vikendaše koji imaju tek brajdu. Sveti je Vinko danas, jedan od pet zapovijedanih vinogradarskih blagdana uz kojeg je i precizno propisan obred koji valja obaviti. Pa dakle, bez obzira na studen, dubok snijeg ili kadkad i raskvašenu zemlju, mora se doći do trsa; tu će gazda ritualno odrezati nekoliko, uglavnom tri grančice s tri pupa, koje će potom staviti negdje u kući uz prozor da bi se nagađalo, kad grančice potjeraju, kakva će biti godina.
Orezani se trs potom obredno poškropi – “krsti” starim vinom te se izvjese kobasice, koje znakovito naznačuju želju za plodnošću i dobrim urodom. Sve je to po pučkoj navadi praćeno pjesmom i svirkom, a kako pravi domaćini nikada ne idu u vinograde sami, to će odmah počastiti nazočno društvo. Kuša se i staro i mlado vino, po potrebi i nadolijevaju bačve, priprema slastan zalogaj već prema običajima kraja, od pečene slanine, preko šarana do srnećeg paprikaša. Jasno da se takva zabava protegne i do duboko u noć.
U nas je slavljenje Vinkova, Vincekova, Vincekuše uobičajeno u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. I valja odmah reći da ima malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja. Bit će da je riječ o kakvom pretkršćanskom, poganskom običaju, odnosno poganskim svetkovinama poljodjelaca, jer je ovo razdoblje kad počinje novi ciklus poljoprivrednih radova, kad kreće vegetacija. Kao što je Martinje drevna proslava završetka te godine.
(mp)