Zabranjeni cjenici za mise, krštenja, pričesti, svadbe…
Dokument iz Vatikana ima 11 poglavlja. U prvih šest se nalazi promišljanje o pastoralnoj promjeni, misijskom dosegu i vrijednosti župe u suvremenom kontekstu.
Misa se ne plaća. Želiš li ponuditi novac, možeš, ali misa se ne plaća, kazao je papa Franjo o cjeniku u crkvama. Od sada je to i u dokumentu. Ni jedan vjerski obred, pa ni misa zadušnica, ne može imati cjenik. Ponude u novcu nisu porezi koji se zahtijevaju, već je slobodna odluka vjernika hoće li ili neće ponuditi novac, stoji, uz ostalo, u dokumentu.
Pastoralna preobrazba župne zajednice u službi evangelizacijskog poslanja Crkve, koji je objavila Kongregacija za kler s potpisom kardinala Beniamina Stelle, uz odobrenje pape Franje.
Župnik mora biti skroman
U dokumentu je navedeno da je zabranjeno naplaćivati mise i druge sakramente i imati cjenik za to, a upravljanje dobrima mora biti transparentno i u razmjeru s potrebama siromašnih, a ne s potrebama župnika, koji mora biti primjer skromna života. Zatim se govori o ulozi laika, posebno đakona, koje se ne smije smatrati “polusvećenicima” ili “polužupnicima”, već ih treba uključiti u aktivnosti župa u obrede, primjerice, vjenčanja ili sprovoda, kao asistente, posebno tamo gdje nedostaje svećenika. Potrebna je pastoralna preobrazba župe kako bi vjernici ponovno otkrili dinamičnost i kreativnost, te doprinos svih vjernika. Dokument ima 11 poglavlja. U prvih šest se nalazi promišljanje o pastoralnoj promjeni, misijskom dosegu i vrijednosti župe u suvremenom kontekstu. U poglavljima od 7. do 11. govori se o sastavnicama župnih zajednica, različitim pastoralnim ulogama koje ih čine i načinima primjena važećih normi. Svakako je najzanimljiviji dio koji govori o novcu, a upravljanje kojim često izaziva skandal. Glede novčanih ponuda za slavlje misa i ostalih sakramenata u vatikanskom se dokumentu kaže kako čin darivanja mora biti slobodan za ponuditelja, ostaviti mu mogućnost da to učini po vlastitoj savjesti, a ne prema cjeniku u kojem je navedeno koliko za što mora platiti, što nalikuje na neku vrstu poreza na sakramente.
“Ne smije se ostavljati dojam da slavlje sakramenata (krštenje, krizma, pričest, ženidba…), prije svega euharistije, mogu biti stavka u cjeniku”, stoji u vatikanskom naputku. Važno je da župnik obrazuje vjernike da budu solidarni. A to obrazovanje može biti učinkovitije budu li svećenici pokazali da su štedljivi, da nisu rastrošni u upotrebi novca. Moraju voditi skroman život, posebno na osobnom planu, kao i u upravljanju župnim dobrima, koje mora biti transparentno i razmjerno potrebama vjernika, prije svih onih siromašnih i potrebitih. Za ispravno upravljanje dobrima potrebno je da svaka župa osnuje vijeće za ekonomske poslove, koje treba biti savjetodavno tijelo sastavljen od župnika kao predsjednika i najmanje tri vjernika. Broj je varijabilan, ali u tom savjetodavnom vijeću trebale bi biti stručnjaci za ekonomske i pravne poslove. Zadaća je tog tijela da unutar župne zajednice poveća kulturu suodgovornosti i administrativne transparentnosti. Pod transparentnost se ne smatra samo formalno prikazivanje podataka, o kojima treba informirati zajednicu, već i prilika za njezino uključivanje.
I laici mogu dati sakramente
Potrebno je “objavljivati godišnji obračun” kako bi “zajednica u cjelini mogla znati kako se upravlja dobrima, kakva je ekonomska situacija župe i kojim bogatstvom raspolaže”. U dokumentu se govori i o reformama župnih zajednica.
U Crkvi ima mjesta za sve i treba poštovati zvanje i znanje svakoga. Crkva treba izbjegavati svako “zanošenje”, “zastranjivanje”, prije svih “klerikalizaciju”. Poseban je prostor posvećen ulozi župnika čija je osnovna zadaća “puna briga za duše”. A glede laika, Kongregacija za kler naznačuje njihovo izravno uključivanje u župne aktivnosti u suradnji sa župnikom. No u slučaju nedostatka svećenika, i laici mogu “slaviti krštenja, ženidbe…” i druge sakramente. “Biskup na osnovi svoga suda može službeno povjeriti zaduženja nekom đakonu, posvećenim osobama i vjernicima laicima, pod upravom i odgovornošću župnika”, stoji u dokumentu. Moći će predvoditi i liturgiju riječi, ali ne mogu držati propovijedi tijekom euharistijskog slavlja. No, ne manjka svećenika samo u, da tako kažemo, zabitim mjestima svijeta. Manjka ih i u Italiji. Prema podacima središnje ustanove za kler, u Italiji je u svibnju 2019. bilo 32.036 dijecezanskih svećenika, a 1990. ih je bilo 38.000.
Autor: Silvije Tomašević
Izvor: https://www.vecernji.hr/