Putujte s nama
Čakovec, grad Zrinskih
„Hrvatski Leonida“, “stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog”. S tim se nikako ne bi složili Mađari; Zriny Miklós, tvrde, bio je jedan od najslavnijih Mađara svih vremena.
Lifestyle / Putujte s nama | 15. 01. 2021. u 15:07 Milo JUKIĆ
Zriny Miklós i ja
Za Čakovec sam, ono davno nekad, znao po MTČ-u (Međimurska trikotaža Čakovec), pravili su odlične čarape, Draženu Ladiću, branio je neobranjivo, i Lidiji Bajuk, pravila je pjesme drugačije od svih drugih. Bauk svekolikog divljekapitalističkog napretka davno je progutao MTČ, Dražen Ladić možda negdje brani „na male“, a Lidije Bajuk nigdje, kao da se sklonila u ilegalu i samo za sebe pjevuši Dej mi Bože joči sokolove i Zoru djevojku. Ma da, i Boris Leiner i Robert Jarni, ali…
Da sam malo više učio povijest, i prije dolaska u Čakovec bih doznao da je to – čast MTČ-u, Draženu i Lidiji – grad Zrinskih. Bilo je nekog maglovitog sjećanja, ali sam shvatio tek nakon što sam prolunjao gradom. Došli ovdje nekad u 16. stoljeću, po viđenom bi se reklo da su i danas tu. Nisam imao sreće potrefiti na svečani defile Zrinske garde, plus se osjećam zakinut što je dio dvorca Zrinskih u obnovi, ali opet ostaje sasvim dovoljno da se shvati ono što rekoh. Recimo, Perivoj Zrinski, tako se službeno zove ogromna parkovska površina između središta i dvorca. Na ulazu u perivoj, na Trgu Republike, obelisk u čast Nikole Zrinskog (1620.-1664.) s njegovim reljefnim likom u postolju i opakom orlušinom na vrhu. Ima ih u tom plemenitaškom rodu nekoliko s tim imenom, ovo je Nikola VII. ili Nikola Mlađi, rođen ovdje, praunuk nesretnog sigetskog junaka Nikole Šubića Zrinskog. Isusovački đak, vrstan retor, poliglot (govorio je šest jezika), ali nadasve vojskovođa i borac, „general svih Hrvata“, kako ga je nazvao kralj Ferdinand III. Više puta se istaknuo u Tridesetogodišnjem ratu, ali i u okršajima protiv Osmanlija. S druge strane nježni poet, još se sjećam njegove Adrianskoga mora sirene, o kojoj smo, s naglaskom na Obsidu Sigecku, učili svi mi što smo polagali ispit iz starije hrvatske književnosti. Slave ga, naravno, i Mađari, samo što je tamo stavljen u stariju mađarsku književnost i jedan je od najznačajnijih u mađarskom baroku. Djeluje nevjerojatno: nakon tolikih bitaka, život mu je u lovu uzeo neki divlji vepar, makar su oduvijek postojale sumnje u takvu verziju događaja!
M.J. | Bljesak.info / Spomenik Nikoli VII. Zrinskom
Možda je slučajno, a možda i nije, ali mu je najbliži spomenik poginulim braniteljima Domovinskog rata, prilično modernistički uradak s nagnutom pločom, četiri kutnika oko nje te fotografskim portretima poginulih na polukružnom staklenom „štitu“, urešen, kao i čitav perivoj, bogatim cvjetnim nasadima. U blizini spomenik koji je, pretpostavljam, postavila priroda, kostur osušenog džinovskog stabla, palog kao što padnu ratnici; takvo je mlađariji idealno da se među njegovim izlože pogledu šetača ili posljednji put ponove lekciju koju će strogi profesor danas ispitivati. S druge strane je barokni sveti Jeronim, rad znamenitog Štajerca Veita Königera, postavljen još 1766. godine po narudžbi grofova Althan, sve to stoji na ploči pored visokog postolja. Usamljen i zamišljen, zapitan otkud on u Međimurju; niko mu nije rekao da se nekad vjerovalo da je to njegov rodni kraj. Tu je spomenik dobio i Osama, tako se zove, ali ne bin Laden; po bedrima sudeći djevojka, glave zagnjurene u nešto nalik kutu zida. Podsjeti me na junaka jedne pripovijesti Aleksandra Gatalice što se od uličnih nereda sakrio u zid i onda, kad je sve prošlo, odlučio zauvijek (p)ostati zid.
Ne treba mnogo da se stigne do sljedećeg od Zrinskih, glavom i bradom Nikole, da, da, onog „pravog“, sigetskog, znanog – šta ti je jedno veliko slovo! – i kao Sigetskog. Najslavniji hrvatski muž, rekli bi stari pisci, s čim se nikako ne bi složili Mađari; Zriny Miklós, tvrde, bio je jedan od najslavnijih Mađara svih vremena. „Hrvatski Leonida“, “stup i štit hrvatski, grada sigetskog glavar i prvi strah turski vijeka svog”. O njemu se – da uzalud ne trošim „papir“ – zna manje-više sve. S Turcima se kršio od rane mladosti i opsade Beča, sa svojim momcima spasio Peštu, od Turaka, na kraju i zginuo, budući da je, valjda to znaju svi, Bog bio visoko, a kralj daleko. Za ratne zasluge je, pored brojnih odlikovanja, na dar dobio i Međimurje, kao i bansku titulu, koje će se naknadno odreći. Glave mu je formalno došao sultan Sulejman I., koji će za opsade Sigeta i sam preseliti na ahiret, a stvarno veliki vezir Mehmed-paša Sokolović, znani graditelj višegradske na Drini ćuprije, koji Nikolinu glavu šalje budimskom paši Mustafi. Nakon što „vidi“ svašta nešto, stići će do Čakovca, gdje je, u pavlinskom samostanu u obližnjoj Svetoj Jeleni, zauvijek našla smiraj. Višekratno opjevan, u svijesti naroda i danas je, gotovo pet stoljeća nakon smrti, i dalje itekako živ. Uslikah se s njim u Sigetu, bome ću, evo, i u Čakovcu.
M.J. | Bljesak.info / Lapidarij u Dvorcu Zrinskih
Podsvjesno brzajući, jezdim perivojem prema dvorcu. Gdjegdje proviruje kroz grane, dio mu obložen skelama, drugi dijelovi zagrađeni metalnim preprekama, radi se, obnavlja se, a staza je kružna, oko čitavog kompleksa, i nikad joj kraja. Do najvažnijeg se ipak može, a to je spomenik ispred glavnog ulaza, nazvan „Oproštaj“. Ako je Nikola Sigetski najslavniji, a njegov praunuk Nikola VII., osnivač ovdašnjeg franjevačkog samostana i utemeljitelj obiteljske knjižnice, najučevniji i najtankoćutniji, Petar IV. Zrinski, imao je najtužniju sudbinu. Njegova je ona dobro poznata i često citirana i urezana na mnoge spomenike „Navik on živi ko zgine pošteno“. Život njegovog brata Nikole, to je onaj što ga prvo spomenuh, završio takoreći trivijalno, a njegov u Bečkom Novom Mjestu, u pramaljeće 1671., nakon što je propala valjda svima znana Urota zrinsko-frankopanska. Također ban, također pjesnik, a i prevoditelj (Adrianskoga mora sirenu preveo je s mađarskog na hrvatski) pa, dakle, i poliglot, a i izdavač, i to prve knjige pisane kajkavštinom, Decretum tripartitum (1574.). Također proslavljen u ratnim okršajima, i u Tridesetogodišnjem ratu, i protiv Turaka, i na zemlji, i na moru, „Štit kršćanstva i strašilo Turaka“, tako je opisan. Sve mu je bilo uzalud nakon što se, zajedno sa šurjakom Franom Krstom Frankopanom, okrenuo protiv bečkog dvora, ne mogavši trpjeti to da dvor oslobođena i osvojena područja zbog nekih nikome jasnih računa ponovno prepušta Turcima, a ni sveprisutni centralizam i apsolutizam ugarsko-hrvatskog kralja Leopolda I. Habsburgovca. Znamo kako je završilo: Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan odlaze u Beč, opravdati se, ali bivaju zatočeni, a kasnije obezglavljeni i, ako se tako može reći, umalo obezručeni, pošto je presuđeno da im krvnik s maskom preko lica obojici odsiječe i desnu ruku. Žalba im je djelomično uvažena, nisu im odsjekli desnice, ali koja fajda ako imaš ruku kad ti odsijeku glavu.
E, spomenik ispred ulaza u dvorac pokazuje oproštaj Petra i supruge mu Katarine, koja će uskoro i sama biti zatvorena i skončati umno poremećena. I ne poludjela… Dvorac je temeljito opljačkan, a mletački poslanik je sve objasnio: „Ovo je kraj – tako piše – dviju najuglednijih obitelji živućeg svijeta. Osobito Zrinski bijaše cijenjen, jer 60 potkraljeva ili banova dade njegov rod u Hrvatskoj“. Petrov i Katarinin sin Ivan Antun, posljednji od muških Zrinskih, kriv zbog očeva grijeha, umire u tamnici u Grazu 1703. i to je definitivni kraj slavnog roda. Sestre mu Judita Petronela i Zora Veronika postaju časne sestre, prva kao klarisa u Zagrebu, druga kao uršulinka u Celovcu, dok se treća udaje za u Mađarsku pa potomaka Zrinskih „po tankoj krvi“ ima, kažu, i danas. A dva tragična lika, Petar i Fran Krsto, počivaju u zagrebačkoj katedrali.
Tužna sudbina, ali se svugdje tek stidljivo spominje ili čak prešućuje to da je Zrinski saveznika tražio i u sultanu Mehmedu IV., očekujući obećanu pomoć koja, nakon izbijanja ustanka protiv habsburgovaca u Turopolju i Banskoj krajini, nikad neće stići. Šta je trebalo, „otpiliti“ Mađare, a prihvatiti Osmanlije? Djeluje kao da iz prošlih vremena nije naučeno ništa…
M.J. | Bljesak.info / „Oproštaj“
Možda i malo previše zađoh u povijest, ali drukčije ne bi išlo. Petar i Katarina se gledaju tužno, kao da slute da im je to posljednji put, a Fran Krsto stoji po strani, natmuren i gord. Ja sam, evo, svjedok. Koju sekundu bacam pogled na partizansku spomen-ploču pored ulaza, bez njih ne može, pa da je iza svega, kao što i jest, najslavnija povijest jednog naroda, a onda ću unutra, ne baš u dvorac, već u unutarnje dvorište. U njemu lapidarij s čudnom zbirkom: dva rimska eksponata, jedan žrtvenik i jedan nadgrobnjak, posvećeni Jupiteru, a onda skok u 17. stoljeće, iz koga potječu glave 16 ugarskih i hrvatskih plemića. Samo za sedam se zna ko su: Petar Zrinski, Fran Krsto Frankopan, jurski biskup János Héderváry, čanadski biskup Gyorgy Szelepcsényi, komornik Ferdinanda III. Gyorgy Illeshazy, vojskovođa i neko vrijeme hrvatski ban Adám Batthyány (Baćan) te István Csáky, iza čijeg imena je stavljen i upitnik. Csáky je ustvari Čaki, a od tog prezimena nastalo je i ime grada, kao i njegova mađarska inačica, Csáktornya. I ostalih devet sigurno su svojedobno bili znameniti i slavni, ali ih, eto, džaba im slava, vrijeme zasulo prašinom zaborava. Glave su izrađene kako bi se njima ukrasilo pročelje dvorca, od čega je, međutim, ostao samo nacrt. Osim 16 glava, tu je i nadgrobna ploča Nikole Malakóczyja, poočima Nikole i Petra Zrinskog, donesena ovdje iz Svetog Martina na Muri, jedan dopadljiv kameni reljef što prikazuje bitku protiv Turaka, okrugla metalna blagajna okovana željezom te najvažniji eksponat, kameni spomen-stup Nikoli Zrinskom, prvotno postavljen u Kuršanečkom lugu, na mjestu gdje je stradao od vepra. Uza sve je u kut postavljen i jedan noviji uradak, kameni lav, ne mletački, kakvih ima na stotine: ovog je izradio Fran Kršinić i 1935. ga dao postaviti na grobnicu dr. Ivana Novaka, borca za priključenje Međimurja Hrvatskoj, i supruge mu dr. Milene. Kad su Mađari 1941. zauzeli Međimurje, zasmetao im pa mu polomili glavu; takav, obezglavljen, komotno može sa Zrinskim i Frankopanom.
Znam da je mnogima komplicirano sve ovo sa Zrinskim, te Nikola onaj, pa neki drugi, te Petar onaj, pa neki drugi… Zato je na zidu zgrade bočno od bašte trenutno neradeće gradske kavane, inače prelijepog objekta, postavljen pregled nazvan „Zrinski u Međimurju“; tu su likovi sedmorice Zrinskih, od Nikole IV. do posljednjeg iz te loze, bezdjetnog Adama (stričevića onog Ivana Antuna), jednog od zapovjednika u oslobađanju Beograda od Turaka, poginulog u još jednoj velikoj bitci tog doba, onoj kod Slankamena.
M.J. | Bljesak.info / Trgovački kasino
U Čakovcu je lako raditi putopis: uza svaku bitnu zgradu i sve ostalo bitno, kao da je grad vječito pun turista, tabla s podacima. Naravno da ima i mnogo drugih lijepih, a bez natpisa, naprosto ih je za grad s nešto malo više od 15000 stanovnika „previše“. Većina ih je smještena u samom središtu, otprilike od zelenkaste zgrade gradske uprave, preko glavnog trga, pa do ulaza u park. Klasicistička kuća Strahinja iz sredine 18. stoljeća, u kojoj se nalazila prva gradska ljekarna, utemeljena 1777., a sada „Mlinareva“ pekara, također klasicistički Djetićki hospitium iz 1789., svratište i prenoćište za putnike i poštanska postaja, a kasnije hotel „Zrinski“, s vrlim lučnim ulazom, poprilično mlađa historicistička zgrada „Scheier“, kuća Gradišaj iz 1816. godine… Najljepša od javnih zgrada za mene je bez konkurencije secesijsko zdanje Trgovačkog kasina; ne znam u kakvoj je danas funkciji, ali s koje god strane ga se pogleda, ostaje se zadivljen. Ja se još pitam i ko li je djevojka dugih plavih pletenica, s krunom, čiji je lik na fasadi apliciran mnogo puta, drugih nema, samo njen? Plavokosa iz one bajke?
Najveći i najvažniji nakon dvorca Zrinskih svakako je franjevački samostan s crkvom svetog Nikole. O kolikim zgradama je riječ, teško je povjerovati da su građene prije više od tri stoljeća (samostan je započet 1702.), naravno, na istom mjestu gdje je fratre doveo i smjestio Nikola Zrinski. Crkva je tek koju godinu mlađa i prilično podsjeća na onu što je vidjeh u Lepoglavi – kao da su fratri malo „prepisivali“ od pavlina. Dakle, kipovi triju svetaca u prizemlju, odnosno ispod prvog vijenca, još dva na donjim kutovima zabata te po jedan u vrhu timpana i prizemlju zvonika plus Gospa s djetetom Isusom na stupu postavljenoj u liniji u kojoj se spajaju crkva i zvonik. Barok, izvana i iznutra, a sve je izraženo tako da se trg ispred crkve ni ne može zvati drugačije nego Franjevački.
Primjećujem i mnogo spomen-ploča i spomenika, u prosjeku sigurno više nego u većini gradova sličnih „gabarita“. Evo jedne na jednoj žutoj kući: u njoj je rođen Bulcsú László, veliki hrvatski jezikoslovac i – iako je sam govorio čak 40 jezika! – ustrajni borac protiv tuđica. Još ljepša je postavljena na rodnoj kući „pjesnika, misionara i domoljuba“ Josipa Kropeka Alkara. Nikad čuo, što, međutim, ništa ne znači. Čudno mi je da na ploči ne stoji i da je bio svećenik; štoviše, ono Alkar je nadjenuo sam sebi, a to je ustvari skraćenica od Alojzije kardinal, budući da je bio upravo obožavatelj lika i djela kardinala Alojzija Stepinca. I Stepinac, iako se ne sjećam da ima veze s Čakovcem, ima svoju ploču, i to s reljefnim likom. „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ Na zidu samostana spomen-ploča hrvatskim franjevcima za tri i pol stoljeća djelovanja, od 1659. do 2009.; znači sad već broje 361 godinu staža. Na pročelju Katoličkog doma sjećanje na franjevca i skladatelja Fortunata Pintarića, i to – malo mi čudno – pored vrata što vode u tvrtku koja nudi kredite i osiguranje :-O Dosad sam živio u zabludi da bi nešto što se zove tako kako se zove trebalo nuditi nekakva drugačija osiguranja i kredite od onih izraženih u kunama i eurima :-O Na kraju i dugotekstna ploča posvećena 70 godišnjici igranja stolnog tenisa u Hrvatskoj, a u Čakovcu zato što je 1925. ovdje osnovan prvi stolnoteniski klub u Hrvatskoj; posebno su istaknuti Elizabeta i Geza Legenstein sa svim svojim uspjesima.
M.J. | Bljesak.info / Spomenik ubijenim židovima
Među spomenicima je, osim spomenutih, najdopadljiviji onaj podignut žrtvama Narodnooslobodilačkog rata, s bogato izvedenim reljefom. U parku je „Cvat“ Luje Bezeredija, a drugdje po gradu još nekoliko njegovih uradaka. Najtužniji je svakako spomenik čakovečkim židovima; njih između 700 i 800 odvedeno je 1944. godine u Aushwitz, a spomenik u obliku Davidove zvijezde postavljen je na mjestu gdje se do te godine nalazila sinagoga, jedna od najstarijih na tlu današnje Hrvatske. Treba spomenuti i nisku stupova s imenima gradova prijatelja (Schramberg, Nagykanizsa, Plonsk, Kiryat Tiwon i Blagoevgrad). Na mnogim fasadama ukrasi, na nekim i grbovi, većinom su obnovljene, ali neke ipak još uvijek „na čekanju“.
Nakon što sve obiđem, predahnut ću u parku. Na klupama ispisani stihovi Zrinskih. „O moj sveti angel čuvar, verni, plemeniti nebeski herceg, hvalim ti serčeno za tvoje čuvanje, pasku i ljubav, koju si ti…“ Nastavak na susjednoj klupi. Lako je prepoznati ulomak iz Putnog tovaruša Katarine Zrinski. Ja ću, pak, na onu najtužniju, što joj na naslonu stoji naslov „Moje drago serce!“, a na sjedalu uvodni dio pisma Petra Zrinskog autorici Putnog tovaruša, jednog od najtužnijih i najpotresnijih obraćanja muža ženi u povijesti ljudskog roda.
„Moje drago serce. Nimaj se žalostiti zverhu ovoga moga pisma niti burkati. Polag Božjega dokončanja sutra o desete ore budu mene glavu sekli, i tulikajše naukupe tvojemu Bratcu. Danas (s)mo mi jedan od drugoga serčeno prošćenje vzeli. Zato jemljem ja sada po ovom listu i od tebe jedan vekovečni valete, Tebe proseći ako sam te u čem zbantuval aliti se u čem zameril (koje ja dobro znam) oprosti mi. Budi Bog hvaljen, ja sam k smerti dobro pripravan niti se plašim. Ja se ufam u Boga vsamogućega koji me je na ovom svitu ponizil, da se tulikajše mene hoće smiluvati, i ja ga budem molil i prosil (komu sutra dojti ufam se) da se mi naukupa pred njegovem svetom thronušem u dike vekovečne sastanemo. Veće ništar ne znam ti pisati, niti za sina, niti za druga do končanja našega siromaštva. Ja sam vse na Božju volju ostavil. Ti se ništar ne žalosti ar je to tak moralo biti. U Novom Mestu pred zadnjim dnevom mojega zaživljenja, 29 dan aprila meseca o sedme ore podvečer, leta 1671. Naj te Gospodin Bog s moju kćerju Auroru Veroniku blagoslovi. Groff Zrini Petar.“
Autor: MILO JUKIĆ
Izvor: https://www.bljesak.info/