Čačić na HRT došao sa šalabahterom, otkrio nam što na njemu piše: ‘Nisam znao da je snimljeno, sve je počelo u Moskvi‘
to stvarno više ne može biti slučajno. Hajde da te uhvate jednom, ali da to ponovite i drugi put i to u najgledanijem televizijskom terminu, onda se već može reći da se tu radi o itekako smišljenom planu. Planu političara Radimira Čačića kojeg su kamere, kao i za nedavnog gostovanja na N1, u srijedu navečer u emisiji HRT-a “Otvoreno” opet uživo snimile kako čita svoje šalabahtere.
Ispisani na dlanu lijeve ruke šalabahteri su postali predmetom rasprava na društvenim mrežama pa nam nije preostalo ništa drugo nego od samog Čačića doznati za što mu trebaju i otkada njeguje taj svoj svojevrsni hobi?
– Pa, nisam znao da je to snimljeno i da je predmetom nagađanja i rasprava, ali drago mi je da je to ljudima zanimljivo. Moja priča o pisanju šalabahtera na ruku počela je kada sam imao 24 godine i počeo raditi u Moskvi kao direktor postavljanja međunarodnih izložbi na Sokolniki parku, koji je tada 1974. godine bio kao naš velesajam. Da ne bi bilo zabune, radio sam u Moskvi za američku vladu koja je tamo svake godine organizirala veliku izložbu s raznim proizvodima. Noviteti su se predstavljali u velikih halama, a ja sam vodio radove oko postavljanja instalacija i opreme. Nakon par dana odlučio sam si pojednostaviti život i da ne bi stalno nosio bilježnice i razne blokove sve ključne stvari počeo sam bilježiti na dlan. Često mi ni dlan nije bio dovoljan pa sam koristio i lijevu podlakticu. I eto, ta navika mi je ostala do danas.
Koje natuknice najčešće ispisujete, imate li kakvu posebnu kemijsku olovku?
– Ne, riječ je o običnoj kemijskoj olovci kojom zapišem i malo podebljam neke naglaske od kolega s kojima sudjelujem u emisiji. Zgodno mi je to kao podsjetnik. Ma, ne, ne pišem ja ništa prije emisije nego za vrijeme rasprave ili kada treba nekome replicirati.
Gledao sam kako ih krišom promatrate kao podsjetnik otvarajući povremeno dlan. Je li vas strah da vas netko ne uhvati dok ih čitate?
– Pa zašto bi me bilo strah, ha, ha!? Ne radim ja to krišom, nema razloga za to. Ponekad mi je dovoljna samo jedna riječ da me podsjeti i da mi kasnije ne pobjegne ta misao.
Znaju li voditelji i sugovornici da ih koristite, što vam kažu?
– Naravno da oni to vide jer pokraj njih pišem na dlan i ruku. To im je pomalo neobično, ali nisam ja jedini… Vidio sam da nešto slično rade i neki drugi političari, ali ne mogu se sad sjetiti koji…
I kako to na kraju operete, imate li neki omiljeni deterdžent?
– Često koristim Čarli, ali da ne ispadne kako ih reklamiram možete zapisati da koristim neki jači deterdžent.
Da, dobar je Čarli, ali ni Vim vam ne bi bio loš… Netko bi sada mogao pomisliti da vam je ta navika ostala iz škole i faksa. Jeste li se i tamo služili tim sredstvima?
– Logično je da to netko to pomisli. Ali ne, to nije bio moj izbor jer me zanimalo što sam studirao. A i lako je otkriti te metode. Svaki profesor zna kojim se metodama studenti služe. Vidio sam to dok sam šest godina na građevinskom fakultetu predavao povijest i teoriju arhitekture, sve dok me nisu izbacili zbog “rušenja socijalizma”.
Na kraju, ne mogu a da vas ne pitam: Da li biste sudjelovali u možebitnoj kampanji Ministarstva obrazovanja – ‘Djeco, šalabahter je prevara, znanje je fora’?
– To bi bilo zanimljivo, naravno da bih se odazvao takvoj kampanji. Ali mislim da jedna kampanja ne može riješiti pitanje stava našeg društva prema vrijednostima znanja i obrazovanja. Ja sam svojevremeno pohađao tri programa na Harvardu i nikada nikome nije palo na pamet da koristi šalabahtere. Tamo je društvo toliko svjesno da skupo plaćeno obrazovanje teži da se znanje stekne radom, a ne da sam sebe potkradaš. Nije ti ideja prevariti sustav i dobiti papir, nego ga obogatiti svojim znanjem.
Foto: Screenshot HRT
Izvor:https://www.jutarnji.hr/
