KOLUMNA ŽELJKE DRLJIĆ
Još malo pa će Silvestrovo i istječe rok trajanja nekim zakonima i zamijenit će ih novi. Svatko je zainteresiran za zakonske izmjene koje ga se tiču pa se penzioneri – trinaesta prasad svakog Vladina sastava u ovoj zemlji – nadaju 13. novčanom primanju u godini, invalidi i roditelji čekaju više naknade i dječje doplatke itd. Stigao je i jedan novi zakon koji se tiče baš svih, ali nikoga ne zanima. Zakon o hrvatskom jeziku. Izazvao je buru prijepora u akademskoj zajednici, te ga je većina kroatista ocijenila nepotrebnim jer „ništa ne normira niti išta sankcionira“, uz naglasak da se „standardizacija vrši unutar jezika, a ne izvan njega“, što je živa istina.
Zapela mi za uho izjava jednog saborskog zastupnika iz Kluba Možemo! koji je na ovu temu rekao: „Hrvatski jezik je živ i zdrav, u dobroj formi i kondiciji i ne treba mu ‘life coach’ ni ovaj zakon”, ustvrdio je zastupnik, no upotrijebivši anglizam life coach nagazio je vlastiti jezik i dokazao da nam za jezik roda svoga i te kako trebaju učitelji. Jer počeli smo se vraćati – slikovnom pismu i to ne drevnom, sofisticiranom obliku, već jeftinoj, pojednostavljenoj imitaciji.
Već nam se i iz službenih prepiski mršte ili pucaju od smijeha mala žuta lica. Nije više problem sveopća anglizacija materinjeg jezika jer mi od svakog jezika odustajemo.
Krećemo li se unazad vremenskom crtom? Kako ću malim žutim licima napisati sljedeću rečenicu: Nebo večeras u oknima domova zrcali boju ognja. Ovako?
Nije dobro jer može biti protumačeno i na sljedeći način: Virila sam jutros teleskopom kroz susjedove prozore i ugledala ga kako podmeće požar u vlastitom domu. Ne znam čini li to iz osvete supruzi zbog nevjere ili želi novac od osiguranja?
Mali žuti indikatori osjećaja zamagljuju svojim vragolastim lišcima posvemašnju lijenost i oskudicu znanja. Samo stisni malog žutog i ne moraš nekom opisivati ni što osjećaš ni što želiš. Niti trebaš paziti na pravopis.
Što će za cca 2000 godina neki Novi iskopati iz praha našeg trajanja? Male žute, nacerene? Da nije ljudi koji su stoljećima riječi pretvarali u energiju lijepe književnosti, što bi od nas ostalo?! Pusta sramota.
Zamislite da je u Dolini kraljeva, na zidovima drevnih grobnica otkriveno ovo: