Sindrom Petra Pana je sve češći – muškarci koji ne žele izabrati, ne zato što ne znaju što žele, nego zato što ih uzbuđuje osjećaj da su sve opcije još uvijek otvorene
Sindrom Petra Pana nije bajka – to je svakodnevna stvarnost mnogih odraslih muškaraca. I to ne nužno onih nezaposlenih, nezrelih, infantilnih. Naprotiv. Riječ je često o inteligentnim, karizmatičnim, društveno funkcionalnim pojedincima koje zapravo ne uzbuđuje ljubav, sigurnost ni bliskost, već osjećaj da nikad ništa nije konačno.
To su muškarci koji se nikada ne opredjeljuju do kraja. Ne zato što ne znaju što žele – nego zato što ih više od ičega uzbuđuje to da još uvijek mogu birati. Ideja da postoji neka nova prilika, nova osoba, nova verzija sebe – toliko je opojna da nijedna stvarna, konačna odluka ne može nadmašiti taj osjećaj. Za njih, odabrati nešto znači automatski odbaciti sve ostalo. A to ne mogu podnijeti.
Žudnja za uzbuđenjem, a ne za smislom
Muškarci sa sindromom Petra Pana nisu nužno protiv veze, djece, braka ili odgovornosti. Oni su protiv konačnosti. Protiv zatvorenih vrata. Za njih je uzbuđenje, pogotovo ono koje dolazi iz osjećaja slobode, jače od emocionalne stabilnosti.
Ne smeta im ni ako je nešto novo zapravo plitko. Važno je da je novo. I to im je dovoljno – nova osoba, novi početak, nova ideja. Nova opcija.
Oni ne ostaju jer misle da bi ostanak značio odustajanje od svih drugih života koje su mogli živjeti. Kao da je svaka odluka svojevrsna smrt za sve druge verzije njih samih. A oni žele živjeti sve.
U stvarnosti, ne žive nijednu. Žive privremeno. U zamrznutom stanju stalnog početka. I stalnog bijega.
Život na kredit prošlih izbora
Dok su u dvadesetima, ovakvi muškarci često izgledaju zabavno, slobodno, energično. Imaju prijatelje, kontakte, žive punim plućima. Rijetki se tada pitaju za cijenu koju će za taj stil života jednog dana platiti.
U četrdesetima – naplata dolazi. Emocionalna, financijska, mentalna. Odjednom više nije simpatično što “ne zna što hoće”. Nije zabavno što “živi dan po dan”. Nije više mlad, nije ni star – ali je sve više usamljen. Jer nijedan odnos nije njegovan. Nijedna struktura nije izgrađena. Nijedna odluka nije dovršena.
I tada počinje vraćanje kredita za ono što je činio (ili nije činio) u dvadesetima. Bez ušteđevine, bez emocionalnih temelja, bez unutarnjeg kompasnog smjera.
Iluzija slobode: kad ne birati postane najskuplji izbor
Najveći mit koji muškarci sa sindromom Petra Pana žive jest da je sloboda zadržati sve opcije. U stvarnosti, prava sloboda dolazi tek kad nešto izabereš. Kad se vežeš, kad kažeš “ovo je moje”, “ovo sam ja”, “ovo biram i ostajem”.
Ne birati – nije neutralno. To je također izbor. I najčešće – najskuplji. Jer život prolazi dok ti stojiš na mjestu i maštaš o svim putevima kojima možda možeš krenuti. A nijednim stvarno ne ideš.
Kad stalno odgađaš izbor, gubiš vrijeme. Gubiš odnose. Gubiš samog sebe.
Teško je izabrati, još teže ostati
Za muškarce s ovim obrascem ponašanja, najteže nije voljeti. Najteže je ostati kad uzbuđenje prođe. Kad počnu ponavljanja, monotonija, svakodnevica. Tada kreće unutarnji alarm. I sve u njima viče: “Bježi. Promijeni. Nađi novo.”
Ali smisao nikada ne stanuje u stalnom novom početku. Smisao se gradi kroz disciplinu, trud i ostanak. Discipliniranija teškoća, iako teža, uvijek nosi dublju ispunjenost.
Prava muka – ona koja ima smisao – često je teža od one besmislene. Ali kad prođe, ostavi nešto za sobom. Ostavlja trag, dubinu, odnos, iskustvo, identitet.
Petar Pan u stvarnom svijetu ne leti. On bježi.
Petar Pan je u bajci mogao letjeti. Ali muškarac sa sindromom Petra Pana u stvarnosti ne leti – on samo stalno bježi. I sve dok misli da mu bijeg donosi slobodu, neće moći sazrjeti.
Problem nije u tome što nije postao netko drugi. Problem je što nije postao nitko. Jer ništa nije završio. I ništa nije prepoznao kao vlastito.
Biti odrasla osoba znači znati ostati kad postane teško. Znati ne bježati kad si ranjiv. Znati graditi i kad je dosadno. Znati birati – i prihvatiti da nisi pogriješio čim ti se dan ne čini uzbudljivim.
Smisao ne skače u oči, on se gradi
Možda život bez stalnog uzbuđenja nije najuzbudljiviji. Možda je monoton, težak, pun odgovornosti. Ali je smislen. A smisao nije ekstatičan. Smisao nije dramatičan. Smisao je tih, dosljedan i duboko ljudski.
Petar Pan u stvarnom svijetu ne nalazi čaroliju. On najčešće pronađe prazninu. Jer dok svi drugi ljudi grade odnose, strukture i identitete, on i dalje traži osjećaj koji je nekad imao – osjećaj da može biti bilo tko.
I sve dok ne prihvati da je vrijedno biti netko, i ostati netko – neće izaći iz bajke. A život – život se događa izvan bajki.
Piše: KRISTINA KOBAL
