Znate onaj trenutak kad zvijezde namignu u znak pozdrava jer su završile svoj radni dan, a sunce polako želi obasjati novi?
Pogled na prozor u rano jutro izazvalo je ritmično lupkanje kišnih kapi, kao dobro jutro svima. Prva pomisao bila je ona pjesma …Bježi kišo s prozora, ali ujednačeno lupkanje bilo je jače od želje ili pomisli da to ipak nije kiša, već samo ružan san.
Nestala je ona uobičajena jutarnja tišina jer mnoštvo raznobojnih kišobrana i kabanica ovo su jutro učinila drugačijim od ostalih. Mnoštvo ubrzanih koraka i slučajnih sudaranja kišobranima izgledalo mi je kao igra boja crtanog filma. Skrivajući se pod kapom kišobrana, prolaznici su se oprezno sklanjali od blizine jurećih automobila koji nikada ne mare za pješake.
Ubrzo nakon par minuta, kišni muving uz šarene kišobrane, počelo je dobivati sasvim drugačiju sliku. Kapljice na mom prozoru počele su stvarati neke drugačije vizije i drugačiji doživljaj. Oblaci, koji su polako, ali sigurno postajali sve manji, prepuštali su mjesto suncu. Taj nebeski planet zatvorio je sve šarene kišobrane. Njegova toplina i svjetlost biti su dovoljni da stvore raspoloženija lica. Nešto sasvim drugačije za nastavak dana.
Kiša je ostavila tragove na mojem prozoru, vizure koje su kapi iscrtale, a koje bez moje pomoći neće nestati.
(td)
