U emisiji TV kalendar 09.01.2021. godine nastavlja se širenje laži o međimurskoj (hrvatskoj) povijesti. To se nikako ne može okarakterizirati slučajnošću ili propustom, prije se može nazvati elementima provedbe Memoranduma SANU-2. Naime prvo dio informacije kako su dragovoljci, te Varaždinska i Karlovačka pukovnija oslobodili Međimurje od Mađara 1918. godine pod vodstvom tada veš slavnog potpukovnika Slavka Kvaternika i to bez suglasnosti i dozvole Srbije (tada već SHS).
S toga su ga poslije formalnog stvaranja Kraljevine SHS umirovili, a Tito ga je “nagradio” strijeljanjem kao ratnog zločinca jer je proglasio NDH, te je 2 godine bio vojskovođa u NDH. Pri tom se potpuno zanemarilo da se Kvaternik nije slagao s Pavelićevom politikom, ali je prije svega bio domoljub u borio se za samostalnu državu Hrvatsku.
Tako je između ostalog 1942. godine Slavko Kvaternik nastupio pred časnicima NDH s obećanjima da neće slati svoju vojsku na Istočni front, rekavši da “svoj kapital nećemo besmisleno potratiti na Istočnoj fronti”. Nijemci su se ubrzo potom zauzeli za njegovu smjenu, te je krajem 1942. Kvaternik dao ostavku Paveliću i spašavajući glavu pobjegao u Austriju, koja ga je poslije rata izručila Titu koji ga je strijeljao. Malo tko danas zna da Kvaternik nije bio Vojskovođa Ustaša, nego Ministar domobranstva u Pavelićevoj Vladi, te da je upozoravao Pavelića da ustaška zlodjela rade štetu hrvatskome narodu i državi, te jačaju pokret otpora.
Ali da se ne udaljimo od teme. Međimurje NIKADA Slavku Kvaterniku, čak ni spomen pločom na mjestu gdje je održana velika Narodna Skupština koja je plebiscitom dojela odluku o izdvajanju od Mađarske i ulasku u sastav Hrvatske, nije zahvalilo na oslobođenju.
Iako je Mađarska u II. svj. ratu okupirala Međimurje, (neki danas kao argument iznose tvrdnju da je Pavelić prodao Međimurje Mađarima), povijesna činjenica je da čak ni NDH tu okupaciju nikada priznala, pa je tako 1943. godine u NDH obilježena godišnjica oslobođenja Međimurja od Mađara kada su dodijeljena odlikovanja učesnicima u oslobođenju Međimurja 1918. godine.
Nadalje u navedenom TV Kalendaru “sjećanje” završava kako su slavni Titovi partizani oslobodili Međimurje u II. svjetskom ratu.
To je totalna neistina i laž jer, ima još svjedoka tog vremena, Partizani u Međimurju nikada nisu bili. Postojao je “Međimurski bataljun” u Kalničkom PO na Kalniku, koji je samo jednom negdje 1943. prešao Dravu i razoružao Mađarsku žandarmerijsku postaju, ali već drugo dan su Mađari poslali vojsku i ti Partizani su glavom bez obzira pobjegli preko Drave i nikada se više kao vojska nisu vratili.
Nakon pada A-U Monarhije, 1918., izbija ustanak protiv mađarske vlasti. Pljačkaju se državni uredi i razni bogataši, uglavnom trgovci i plemstvo. Mađarsko oružništvo, uz pomoć vojnika koji su se vraćali s bojišta, brzo guši pobunu te počinje sa strijeljanjem pljačkaša, ali i nedužnih ljudi. Pošto srpska vojska nije htjela prijeći Dravu, koja je bila službena crta razdvajanja, Narodno vijeće u Zagrebu je u dva navrata organiziralo protjerivanje Mađara iz Međimurja. Drugi, pod vodstvom Slavka Kvaternika, bio je uspješan.
Dana 9. siječnja 1919. održana je u Čakovcu, u nazočnosti 10.000 žitelja Međimurja, Velika narodna skupština, kada je na Franjevačkomu trgu, nakon svete mise, usvojena Rezolucija o odcjepljenju Međimurja od Mađarske i pripajanju Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Taj se dan tek u zadnjih nekoliko godina, pod vodstvom župana Međimurskog Matije Posavca počeo obilježavati kao Dan donošenja Rezolucije o odcjepljenju Međimurja od mađarske države. U sastavu te države, koja je dva puta kasnije mijenjala ime, prvo u Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a zatim u Kraljevina Jugoslavija, Međimurje ostaje sve do 1941., kada je, nakon travanjske okupacije, ista prestala postojati. U vrijeme Kraljevine SHS Međimurje je bilo dio Mariborske oblasti, sa sjedištima kotara u Čakovcu i Prelogu (1922.-29.), zatim je dio Savske banovine do 1939. i na kraju Banovine Hrvatske.
Niti dan od početka travanjskog rata, Hrvati diljem Hrvatske proglašavaju Hrvatsku, a ljekarnik Teodor Košak u Čakovcu 7. travnja 1941. izdaje Proglas o preuzimanju vlasti u Međimurju. Mađarske snage ipak zauzimaju Međimurje. Četiri godine Međimurje se nalazi u sastavu Mađarske, u staroj županiji Zala, a NDH Međimurje “tretira” kao sastavni dio Velike župe Zagorje, s kotarskim upravama za Čakovec i Prelog u Varaždinu.
Krajem Drugoga svjetskog rata, vojnom akcijom savezničkih vojski, 16. bugarske divizije koja je zauzela Čakovec 6. travnja 1945, te po njihovom odlasku “narodnu vlast” organiziraju “domaći” partizani s Kalnika. Npr. Povjerenik NOO u Općini Gornji Mihaljevec je bio Crnogorac, te je Međimurje ponovno je vraćeno u sastav Jugoslavije, koja je tad bila komunistička, te ušavši u sastav tadašnje federalne Hrvatske, dalje dijeli njezinu povijest. Danas čini jednu od hrvatskih županija.
Pod jarmom tzv. “narodne vlasti” poubijano i nestalo nemjerljivo više Međimurca nego za 4 godine rata.
Pa zar onda nije vrijeme da prestanemo veličati Tita u Međimurju? Nesumnjivo da je i on kao i Pavelić dio naše povijesti, kojih se ne možemo odreći, ali niti žmiriti te ih kititi tuđim perjem!
op. a. U članku nisu naučne crtice već spoznaje temeljem dostupne dokumentacije i informacija, te razgovora s ljudima koji su živjeli i svjedočili tom vremenu. Nadam se da će Međimurje iznjedriti nekog povjesničara koji će se pozabaviti poviješću Međimurja.
Društvo VETERAN
ŽELJKO TOMAŠIĆ