Imala sam prilike razgovarati s opernom divom hrvatskog kazališta gospođom Antonellom Malis. Rođena Spličanka koja svojim sofisticiranim pristupom i odgojem može biti uzor svakoj mladoj ženi. Otkrila nam je dosad neotkrivene detalje o svojim počecima, izazove s kojima se susretala tijekom svoje karijere duge 30. godina te s nama podijelila i neke životne savjete.
Kada ste se prvi puta susreli s operom?
Još u vremenu kad sam pohađala osnovnu školu u Splitu, učitelji su nas nas vodili na gledanje različitih predstava, prva predstava koju smo gledali bila je Ero s onog svijeta, a nakon toga je bila opereta Mala Florami s Gertrudom Munitić, iako sam ja već od vrtićke dobi pjevala u dječjem zboru, potom kad sam krenula u školu pohađala satove klavira i flaute.
Tko Vam je tijekom vašeg puta bio najveća podrška?
Na pozornici sam od četvrte godine, dolazim iz obitelji glazbenika s mamine i tatine strane, kao djevojčica sam bila istaknuta solistica dječjeg zbora Srdelica, gdje sam nastupala s velikim festivalskim orkestrom. Zapravo moji roditelji s od najranijih dana bili naviknuti na takav tempo jer sam uvijek bila na dvije „linije“ u osnovnoj sam pohađala glazbenu te sam pohađala dvije srednje: gimnaziju i srednju glazbenu školu.
Kada ste u sebi osjetili da je operno pjevanje vaš poziv?
To se dogodilo puno kasnije kada sam završila umjetničku akademiju u Splitu nakon koje sam otišla na akademiju opernog pjevanja u Rim. Tijekom svog školovanja u Rimu sam se posvetila profesionalnom opernom pjevanju pa bih rekla da moja profesionalna karijera u opernom pjevanju traje od 1994. godine. Nedavno sam koncertom u Gavelli obilježila 30.godišnjicu svog umjetničkog djelovanja.
Kako ste tijekom godina sazrijevali kroz različite uloge?
Pjevanje je proces sazrijevanja, kada to kažem mislim na glazbenu kondiciju koja se dobiva jednim konturiranim radom i pristupom pa tako je i svaka nova prilika i svaka nova uloga je bila jedan iskorak putem kojeg se glas mogao drugačije izgraditi, interpretirati te dotjerati. Svaka uloga i svaki novi koncert donosi jednu novu svježinu bez obzira koliko toga ste prije otpjevali, vi sa svakom novom partiturom bilo da se radi o koncertu ili o ulozi vi imate ispočetka jedan novi zanos interpretacije koji formira glas.
Koja uloga Vam je ostala u posebnom sjećanju iz vaše mladosti?
To bi bila uloga velike svećenice u operi Aida Giuseppea Verdija, koja je bila na peristilu . Uloga koja je za jednog mladog pjevača u istinu zahtjevna jer morate biti intonativno čisti te nemate puno vremena na popravcima i ta uloga je imala jedan upečatljiv scenski štih. Sjećam se da sam imala velike rogove na glavi, kostim iz doba starog Egipta.
Živjeli ste godinama u inozemstvu, kakav je pristup inozemne publike prema klasičnoj glazbi u usporedbi s publikom u Hrvatskoj?
Ja za sebe znam reći da sam „građanin svijeta“ to jest kozmopolit, zapravo život mi je puno puta pokazao gdje god da sam pjevala, uvijek sam toplu dobrodošlicu od strane organizatora i publike te nisam osjećala kao stranac. Razlika između odnosa u klasičnoj glazbi kod nas u odnosu na inozemstvo leži u toj kolektivnoj svijesti,. Mi jesmo mala zemlja i imamo jako velik broj talentiranih umjetnika za klasične koncerte, ali čini mi se da je ipak vani to na jednom širem i većem broju zastupljeno i da je kod ljudi puno prirodniji interes nego kod nas.
Kako su se kroz godine mijenjali vaši stilovi u operi?
Paralelno sam njegovala kros operni glazbeni izražaj, a mogli bismo reći vjetar u leđa tome su dala i tri tenora, kada su nastupali po svijetu, poslije na sličan način i Sara Breitman te Andrea Boceli. Mogu reći da nakon 30.godina na sceni taj zamah mom cross over izražaju su dali ti svjetski uzori koji tako diljem svijeta povezuje publiku. To je ono što sam ja sa svojim koncertom Canzone Mediterranea u kazalištu Gavella predstavila, put kojim ja dalje nastavljam svoju karijeru kroz crossover pristup.
Tko Vam je najveći uzor iz svijeta operne glazbe?
Još kao studentica sam imala uzore u opernim divama poput Mirele Freni i Montserrat Caballe
Vaš najveći izazov u karijeri?
Kada su me zvali da uskočim u jedan projekt osam dana pred premjeru jer se jedna kolegica razboljela, a taj jedan cijeli projekt se pripremao tri mjeseca. Trebalo je naučiti nešto što je neko radio tri mjeseca i to sve pohvatati na čemu je neko radio tri mjeseca, mogu reći da sam ponosna na sebe što sam imala toliku hrabrost.
Na koji način se opuštate pred nastupe?
Volim se povući u svoju sobu uz svoj klavir dok sam kod kuće, a dok se vozim na nastupe na daljnje destinacije puštam glazbu i pjevušim.
Najvrjedniji savjet o životu koji biste dali?
Po meni je najbitniji način na koji doživljavate sebe i svijet oko sebe te koliko zdravih informacija primate jednako bitno koliko se i hranite jer neki ljudi kao i namjernice nam daju energiju ili nas uspavljuju. Svako od nas je došao s nekom misijom i talentom. Ja redovito radim detoks organizma kako bi moje tijelo, ali i duša bili zdravi. Volim boraviti u prirodi kako bih napunila svoje misli pozitivom.
Koji je vaš modni stil izvan reflektora pozornica?
Jako volim ležeran stil, to uključuje trenirke i traperice, osjećam se komotno i ja u svom prirodnom izdanju.
Razgovarala: Ivana Radiković
