Ministarstvo financija je 13. studenoga otvorilo ponudu trezorskih zapisa za građane. Trezorski zapisi su vrijednosni papiri s rokom dospijeća od godinu dana. Trezorski zapisi pružaju građanima priliku za sigurno ulaganje uz zajamčeni povrat investicije nakon godinu dana uz stopu prinosa od 3,75 posto. Je li to zaista sigurno ulaganje? Možemo li na taj način sačuvati vrijednost novca u odnosu na inflaciju? Kolika je stvarna stopa inflacije u Hrvatskoj? Kako dugoročno sačuvati vrijednost kapitala? To su neka od pitanja na koja je u TOPCASTU TOP RADIJA odgovorio financijski stručnjak i ekonomski analitičar Andrej Grubišić voditelju Kruni Belku.
O tome što su trezorski zapisi i kako funkcioniraju, ekonomski analitičar je rekao:
“Ekonomskom terminologijom, ekonomski zapis je dužnički instrument gdje njegov izdavatelj, ovdje država, u jednom nematerijaliziranom obliku izdaje zapise, zauzvrat od investitora, u ovom slučaju građana, zaprima novac i obećaje tim investitorima da će u nekom periodu, u pravilu unutar roka od godine dana ili do godine dana maksimalno investitorima, odnosno imatelju, vlasniku trezorskog zapisa u tom trenutku, vratiti ono što su investirali uvećano za nekakav pripadajući prinos.“
„Najčešće se tu radi o nekim nominalnim denominacijama od 100 ili 1000 jedinica i onda vi upisujete taj zapis uz neki diskont. Za 100 jedinica koje trebate dobiti po dospijeću danas u pravilu plaćate 90 i nešto jedinica i onda po dospijeću vi ili ako ga prodate nekom drugome taj imatelj će po dospijeću dobiti okruglih 100 jedinica. Na taj način država financira svoje kratkotrajne potrebe i vi postajete kreditor države“, rekao je Grubišić i nastavio:
„Ono što pokazuje povijest, ako uzmete dovoljno duge vremenske serije, ovih tri i nešto posto koji bi se trebali ostvariti na konkretno ovu seriju trezorskih zapisa, u ovoj godini neće pokriti stopu inflacije, djelomično će ju pokriti. Međutim, ako uzmete dovoljno dugačke vremenske serije onda statistiški pokazatelji ukazuju na to da su prinosi na kratkotrajne državne vrijednosne papire, najčešće plus minus jednaki stopi inflacije. Drugim riječima, logika investiranja u takve instrumente je prezervacija kupovne moći novca što ne znači nužno da će se to dogoditi u svakoj pojedinoj godini.“
O tome kakvi su rizici, financijski stručnjak je rekao:
„Postoji nešto što se zove kreditni rizik. Kreditni rizik znači nesposobnost nekoga da odservisira obvezu koju je preuzeo. U ovom slučaju to znači da država za godinu dana kada ti zapisi dospijevaju neće biti u stanju iz bilo kojeg razloga isplatiti nominalni iznos tih zapisa. “
Na pitanje je li možda izdavanje tih zapisa za građane na neki način dio predizborne kampanje, rekao je:„ Ono što treba istaknuti, da u predizbornim godinama najčešće ima puno stvari koje zvuče dobro, a suštinski su loše. Ovu stvar ne bih karakterizirao kao takvu i tu imam samo riječi pohvale. Mislim da se s tom praksom treba nastaviti, i s obveznicama i s trezorskim zapisima.“
O predviđanjima o inflaciji, rekao je:
„Izazov s mjerenjem inflacije je taj što se pokušava proksimirat i sintetizirat prosječnog potrošača. Na kraju nitko od nas nije u danom trenutku u životu prosječan potrošač jer nemamo iste životne potrebe niti ambicije, ciljeve, želje, ponašanje. Kada se gleda košarica realnih dobara odnosno usluga tamo imate nekoliko stotina stvari koje se promatraju s određenim ponderima. Netko tko je umirovljenik, vjerojatno najbitniji ponder su mu prehrambeni artikli. Netko tko se možda bavi s nekim biznisom, možda mu je energija jako bitna. Netko možda nije ni umirovljenik niti se bavi s biznisom nego je u nečemu trećem i možda su mu te stvari bitne, ali nisu krucijalne. Nitko od nas nije prosječan potrošač i u tome je izazov interpretiranja ove inflacije od osam ili deset postotnih bodova.“
„U toj košarici koliko god ona bila velika i opterećena sa stotinama proizvoda i usluga, nisu neke stvari, npr. nisu nekretnine i vrijednosni papiri. 2017. godine u jednom prosječnom zagrebačkom kvartu je cijena kvadrata stana bila 1.500 eura u novogradnji. Tada je prosječna neto plaća bila 750 eura. Danas je u tom istom kvartu cijena novogradnje oko 3.500 do čak 4.000 eura, a prosječna neto plaća je oko 1.200 eura. U relativnim terminima vidimo da se treba veći dio mjesečne plaće odvajati za nekretninu“, rekao je ekonomski analitičar te dodao:
„Oni koji su riješili stambeno pitanje u periodu od 2011. do 2017. godine, čini mi se, da su manje opterećeni cijenama nekretnina nego oni koji su ga rješavali između 2019. i 2023. godine.“
Grubišić je dao savjet o tome koji je dobar smjer za čuvanje vrijednosti novca ili za zaradu:
„Jako je bitno iskreno sebi dati odgovore na nekoliko sljedećih pitanja: Koji je moj investicijski horizont? Ako je moj investicijski horizont 20 godina onda vjerojatno investiranje u trezorske zapise nema smisla, jer imaju dospijeće godinu dana. Međutim, ako je moj investicijski horizont godinu dana jer za godinu dana će mi ta likvidnost koju sad imam biti potrebna, onda vjerojatno nije mudro ići u dionice, bolje se držati trezorskih zapisa, odnosno sličnih konzervativnih instrumenata.“
Financijski stručnjak je nastavio: „Druga stvar, koja je moja tolerancija spram rizika? Jesam li spreman biti u instrumentu koji potencijalno ima mogućnost da će mu tržišna cijena biti 15 ili 20 posto manja za šest mjeseci ili godinu dana u odnosu na ono što sam platio danas, a ja ću zbog nepredviđenih okolnosti morati izaći iz tog instrumenta i prodat ga po toj tržišnoj cijeni. Mogu li pretrpjeti gubitak od pet, deset ili petnaest posto? Ako nisam spreman na tako nešto, onda se klonite dionica i riskantnijih instrumenata i držite se upravo ovih o kojima smo razgovarali.“
Cijeli razgovor pogledajte na: https://www.youtube.com/watch?v=nt7JpzoR4_Y&t=604s
Foto: TOP RADIO
