Imajući u vidu da smo u 21. stoljeću, u kojem žene trpe još uvijek veliku društvenu i ekonomsku diskriminaciju, Nezavisna lista mladih Gline na čelu s nezavisnim vijećnikom u gradskom vijeću mr. Radomirom Lončarevićem, apelira na ove nemile pojave ne samo u hrvatskom društvu nego i Europskoj Uniji općenito, te poziva na djelovanje.
Američka glumica Pauline Frederick jednom je izjavila: „Kada muškarac ustane govoriti, ljudi ga obično prvo slušaju pa tek onda gledaju. Kod žena je drugačije. Njih prvo ljudi pogledaju, pa ako im se svidi to što vide, tek onda slušaju.“
Usporedimo li položaj žena u prošlosti i danas u mnogim područjima žene su napredovale. No, u mnogima na žalost niti do današnjeg 21. stoljeća nisu krenule prema boljem položaju.
A položaj žena kroz povijest nije bio ni lagan niti primamljiv. Postojala je velika i podržavana razlika između muškaraca i žena tako da su muške društvene pozicije bile precijenjene, a ženski habitus sputavan i zanemarivan. Usudio bi se reći da su žene bile često društveno nevidljive. Od rođenja su bile predodređene za ranu, unaprijed odabranu ulogu – udaja, briga o domu i odgoj djece.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća u anglosaksonskim zemljama žene poznate i kao sufražetkinje, započele su pokret za jednako pravo glasa koje slavimo i moramo čuvati i danas.
Prvi svjetski rat je u mnogome pomogao da žene svoje pravo glasa sa zakonskih papira prenesu i u živuću praksu. Najviše zbog odlaska muškaraca u rat, na bojišta, žene napokon mogu pokazati da umiju raditi i takozvane „ muške poslove „. Posebice jer zahvaljujući svojoj poslovnoj svestranosti nisu istovremeno morale zanemarivale obitelj i dom. Upravo suprotno od uobičajenog mišljenja, ali i prakse koja je česta kod muškaraca – jednako kvalitetno su obavljale svoje profesionalne poslovne, ali i obiteljske aktivnosti.
Tijekom 20. stoljeća, koje nije tako davno iza nas, položaj žena u društvu i obitelji nije bio zadivljujući i prožet je brojnim pokušajima da žena izbori svoju financijsku samostalnost, neovisnu, od najčešće, muža uz kojega je ostajala cijeli svoj život.
Poznavajući ovakvu svjetsku povijest žena, hrvatska povijest žena je bila još lošija unatoč brojnim svijetlim primjerima kako su žene s ovih prostora zadužile ne samo povijest hrvatske, nego i svjetske civilizacije.
Samo ću vas podsjetiti na poneke od mnogobrojnih:
Kraljicu bajki Ivanu Brlić Mažuranić, koju još nazivamo i hrvatskim Andersenom, 1937.g. kao prvu ženu primili su u članstvo JAZU -a – današnju Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, koja ju je ujedno dva puta predlagala za Nobelovu nagradu za književnost.
Podsjećam i na Mariju Jurić Zagorku, ženu koja je kao izvrsna novinarka radila u izoliranoj sobi samo zato što je bila žena. Zbog svoga drugačijeg izgleda i održavanjem prvih demonstracija žena u Hrvatskoj, prozvana je „muškobanjastom babom“, a nositeljica je hrvatske pismenosti u svojim romanima „Grička vještica“.
Podsjećam i na Slavu Raškaj, ženu gluhonijemu od rođenja, koja je stvarala predivne akvarele slikajući u prirodi bez obzira na vremenske uvjete. Njezini akvareli predstavljaju najviši domet u hrvatskom akvarelnom slikarstvu potkraj 19. i početkom 20.st.
Povijest pamti i Milku Trninu, koju su najbolji kritičari njezina doba okarakterizirali da je Wagnerove junakinje pjevala onako kako ih je sam Wagner zamišljao. Krajem 19.st. ona postaje članicom državne opere u Münchenu, a 1923. postaje počasnom članicom Muzičke akademije, voditeljicom solo pjevanja i članicom ispitne komisije.
Iz svijeta politike istaknula bih političarku i ekonomisticu novijeg doba Savku Dabčević – Kučar koja je bila predvodnica nacionalno – reformske struje tijekom Hrvatskog proljeća, kulturno političkog pokreta ranijih 70-tih godina 20.st.
Svjetski poznata Snježna kraljica, Janica Kostelić, koja nas je oduševljavala svojom sportskom borbenošću, upornošću i jednostavnošću.
One i mnoge druge ovdje ne navedene žene, kroz našu povijest su nas zadužile i zaslužuju duboko poštovanje i nezaboravan ugled pružajući nam divan primjer ne odustajanja, i ne posustajanja u ostvarivanju ciljeva u borbi protiv diskriminacije žena.
U Hrvatskoj su postali svakodnevica: ubojstva žena, nasilje prema ženama, govor mržnje, obezvrjeđivanje ženskoga roda, male plaće i mizerni radni uvjeti uz seksizam, netrpeljivost i gruba narušavanja prava žena na slobodno odlučivanje o vlastitom životu.
Žene su svedene na sredstvo za ostvarivanje pronatalitetnih i demografskih ciljeva tako što im se populistički nameću uloge skrbnica za djecu i starije. Također na tržištu rada žene sudjeluju pod izrazito nepovoljnim uvjetima u odnosu na muškarce: malih plaća, prekovremenog i neplaćenog rada, posebice u uslužnim djelatnostima, te stalnim pitanjima imaju li djecu, hoće li rađati, jesu li udane ili pak razvedene.
U obiteljima su izložene svakovrsnom nasilju, od emocionalnih ucjena, preko verbalnog, fizičkog, psihičkog, seksualnog pa sve do ekonomskog nasilja.
Za takav položaj krive su i žene i muškarci.
Žene jer nisu svjesne da nitko njima bolji položaj neće pokloniti – za njega se moraju izboriti.
Muškarci – oni čiji ego ne dopušta prihvatiti ženu kao ravnopravnu u društvu, poslovnom ozračju, obitelji, koji ljubomorom i nerijetko zločestim ispadima ograničavaju ženu u njezinom razvoju, smatrajući je nižim bićem sposobnu samo da se drži kuhinje i kuhače.
Status žena u našem društvu možemo unaprijediti nedvosmislenom promocijom rodne ravnopravnosti, ekonomske i socijalne jednakosti s dobrim i provodljivim kaznama za nasilnike i loše poslodavce.
Podsjećamo na citat naše M. J. Zagorke iz njene knjige „Gordana – kraljica Hrvata“,
„ Valja cijeniti svaku i najsitniju žrtvu, svaku najmanju pobjedu i u neznatnim stvarima. Jer mnogo malih, sitnih pobjeda stvara jednu veliku kao što opeka stvara veliku zgradu“.
Zato pamtimo i prisjećajmo se zajedno žrtava i pobjeda kojim su žene kroz povijest gradile zgradu jednakih prava za sve, a na nama je da dovršimo tu zgradu na ponos svih njih, ali i nas.
Zrinka Peharec