Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Informacije se silovitom brzinom nižu, još silovitijom gube, a s ekrana i zaslona nikako da zasvijetli nešto ohrabrujuće s našeg sjeverozapada. Pretražujem testirajući tezu da se Međimurje zakvači za digitalne medije samo u slučajevima naslovljenim poput ovih prokletstava sjevera: MEĐIMURJE: Otac propucao dijete, Policija donosi nove detalje užasa u Međimurju, ‘Sindrom Kosta’ pojavio se u Međimurju, Policajci po Međimurju plijenili ljudima zvučnike jer su pijani puštali preglasnu glazbu. Meni je ovaj zadnji najdraži jer – prema njemu – jest da smo pijanci, al i veseljaci. Potraga za pričama ponosa i nade sa sjevera, završava isključivo na plaćenim, reklamnim prilozima, mrskima publici. Ipak, otkrivam dijamant: nevjerojatan odjek doživjela je proljetos jedna priča, prenesena s lokalnih međimurskih medija do – nebesa. Obišla je ta zgoda i sve zemlje u okruženju, a počelo je bezazleno…
ISTINA IZ VINA U TRI ČINA
Te sive zimske večeri Kiki je ušao u jednu čakovečku prodavaonicu te među mješovitom robom, unatoč smušenosti, brzo pronašao što je tražio. Posegnuo je za predmetom žudnje, bocom vina, otvorio je i nagnuo. Taman kad mu se blagost počela razlijevati tijelom, pristupa mu prodavač Miki te ljutito zahtijeva da vino plati i odmah napusti prodavaonicu. Zaprijetio je i policijom.
Kiki mu je – u duhu uputa jezikoslovke Nives Opačić (iako posve nesvjestan svoje jezične umješnosti) – kratko i jasno odbrusio na tečnom dijalektu: „Ko mi kaj more?!“ Pošlo mu je to za jezikom usprkos više od dva promila C2 H5 OHoo-ho-hoo u krvi.
Stiže policija i tu se prvi čin ovog komada okončava.
Drugi čin odigravao se na sudu i ostao većim dijelom skriven javnosti. Ne znamo je li Kiki bio vješt govornik pred sucem, ne znamo ni je li bio trijezan.
No, treći čin otkriva stvarnu žrtvu ovoga sukoba, ali i pravog krivca. Sudac je, samljeven raljama nemani zvane materinji jezik, ostavio pisani trag svoje patnje u obrazloženju nepravomoćne presude Kikiju:
„Trajno mu se oduzima predmet prekršaja, i to staklena boca zapremnine 1 litre s natpisom vino (te i te vinarije) u kojoj se nalazi pola litre vina, bez prava na naknadu, a oduzeta je od strane policijskih službenika na mjestu događaja. Okrivljeniku je izrečena mjera oduzimanja jer je ta boca vina upotrebljena pri počinjenju prekršaja i postoji opasnost da bi se ponovno mogla upotrijebiti za počinjenje prekršaja, kao i da se otklone okolnosti koje potiču na počinjenje novog prekršaja”, zaključio je sudac i stao na čelo sve veće brigade jezikolomaca. Mnogi su hrvatski portali i novine citirali ovo obrazloženje bez imalo svijesti da je njime okrivljena – nevina boca. A krivo zapravo bješe bezimeno vino… koje otkri istinu. Živjeli!
KOLIKO ČOVJEKA KOŠTA KILOGRAM MOZGA?
Što bismo mogli lansirati u bespuća interneta, da bude dovoljno slasno i masno da se zalijepi i ode do nebesa kao svjedočanstvo o naprednosti našeg lijepog sjeverozapada? Što u vremena kada se Europa čahuri okivajući rampama šengensku slobodu, kada se svaki kutak svijeta u kojem je ostalo zrno razuma zgraža nad zločinima zaraćenih strana u novom sukobu na Bliskom istoku, vapeći da se zaustavi bezumno klanje? Nastavkom priče o bezazlenom Kikiju iz prethodnog odlomka: u očekivanju pravomoćne presude, šetao je Kiki uvečer Čakovcem i zastao pred secesijskom zgradom u centru, osvijetljenom plavim i bijelim reflektorom, pitajući se što to predstavlja? S ruba sjećanja do njega je doprlo da je negdje nešto načuo o ratnom navijačkom ludilu koje je zahvatilo svijet i tad mu sinu kome zgrada svijetli: Argentini! Kiki izvadi mobitel iz džepa, „uslika“ plavo-bijelo pročelje te u bespuća interneta posla lijepu priču o strasti i sportskom duhu jednog malog grada koji je bojama argentinske zastave osvjetlio svoju lijepu zgradu, odavši priznanje toj zemlji za doprinos nogometu – koji je gotovo ravan hrvatskom!
Čime drugim nadmašiti doba u kojem je mozak skup? Znate li koliko danas čovjeka košta kilogram mozga? Mnogo. Košta ga frustracije koja iz dana u dan eksponencijalno raste u odnosu na količinu gluposti koja mu je mozak napala.
Foto: Matt Cardy / Getty Images
