Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
U srijedu će na pozornici Centra za kulturu u Čakovcu brojni međimurski glazbenici pjesmom dozvati sjećanje na pokojnog Gustija Draksara, Novakovčanina koji je u srca naših ljudi ušao izvedbom skladbe Šest let mi je minulo – i tu ostao zauvijek.
„Sjećam se kad sam s Gustijem Draksarom radio na njegovom albumu Kraj Mure. Osjetio sam u pozadini njegova glasa to naše Međimurje i nagovorim ga da snimimo i nešto drugo… nešto posve međimursko“, prisjeća se čakovečki glazbenik Nenad Peršak rađanja ideje o nosaču zvuka nakon kojeg je – 1999. godine – Augustin Petrović iz Novakovca, iz Peršakova producentskog studija ‘izašao’ kao Gusti Draksar.
„Dopisao sam dva stiha u pjesmu Šest let mi je minulo, no ne bih uspio skladbe ‘prevesti’ na naš melos da mi nije bilo, danas nažalost također pokojnog, Branka Molnara iz Nedelišća, uistinu legendarnog glazbenika. Vrhunski je odsvirao cimbale i pomogao mi u aranžiranju. Srce smo ostavili u studiju“, kaže Peršak, koji je za večer sjećanja na Gustija Draksara priredio remaster s njegovim najboljim izvedbama međimurskih popevki i autorskih skladbi (poput Novakovskog čardaša koji je napisao upravo za Draksara). Glazbeno izdanje na dar će dobiti posjetitelji koncerta u srijedu, no tu priča o (n)ovom glazbenom izdanju Nenada Peršaka ne završava, već započinje.
Nosač zvuka nastao je u krilu Humanitarne udruge Fijolina te će se u narednim mjesecima darivati donatorima u novoj akciji udruge, posvećenoj mladoj osobi okovanoj bolešću: „Dijelit ćemo nosač zvuka na štandu Fijoline tijekom Porcijunukulova, a putem internetskih stranica udruge obavijestit ćemo javnost o svim detaljima dobrotvorne akcije“, kaže Nenad Peršak.
Ritam Fijolinina srca upisan je i u novo glazbeno izdanje, odakle će odjeknuti Nenadov glazbeni rukopis ispisan mekim panonskim zvukom cimbala i sunovratom čardaš-violine, da bi – u sljedećem trenu – zvuk međimurskih bandista slušatelju slomio srce napola.
DOBRAVSKA VULJICA
Nenad Peršak s prijateljima je 21. ožujka 2012. godine osnovao Fijolinu, a već tri mjeseca nakon toga, na Svjetski dan glazbe i prvi dan (toga) ljeta, 21. lipnja 2012., u Nedelišću predstavio prvi Fijolinin nosač zvuka na kojem je snimljena i jedna od najljepših skladbi nastalih na odjeku međimurske megle i sjete utisnute u izvornu popevku – Dobravska vuljica. Tekst, glazba i aranžman Dobravske vuljice – Nenadova su djela. Još mnogo ljudi med Murom i Dravom pjevuši Dobravsku vuljicu misleći da je riječ o staroj međimurskoj popevki, neznanog autora. Malo ljudi zna koliko je puta lijepa Dobravska vuljica oteta Nenadu. Kako je nisu mogli potpisati svojim imenima, oni koje je zavela ljepotom, ‘svojatali’ su je nazivima „tradicionalna“, „narodna“. Dogodilo se to čak i profesionalnom ansamblu Lado: na davnom nosaču zvuka Teta Liza i Lado, Peršaka nisu istaknuli kao autora Dobravske vuljice, već su je nazvali „tradicionalnom“.
Pitam Nenu – zašto nikad nisi zagalamio i prekinuo to glazbeno ‘prokletstvo’? – a on se smije pa kaže: „Nema veze. Bitno je da pjesma putuje od srca do srca. Ako mi je dan dar za stvaranje glazbe, tada je moram poklanjati drugima. Jedino u tom slučaju muzika koju nosim u sebi ima smisla“.
Nitko još nije uspio otpjevati zadnji stih Dobravske vuljice snagom kojom je to mogla Teta Liza. Sjećam se… raskrilila bi ruke, malko podigla glavu i završni stih bi poletio:
„Znate ljudi de je Dolnja Dubrava
ona je v globini srca mojega,
de se naša prva ljubav zeznala,
tu di Mura Dravicu je kušnula“.
