PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Priločanci, stari pajdaši Joža i Iva sjede na klupici pod usnulim brajdicama. Prosinac im uvlači studen pod kapute, al navikli su i na led i na žegu. Ne razmjenjuju riječi, samo tišinu, zagledani svaki u svoju dušu i davnu uspomenu koju je jutrošnja megla izvukla iz neke stare ladice. Ali isto je to kao i da razgovaraju, šutjeti jedan pored drugog bez nelagode mogu samo duboko povezani ljudi. A onda će Joža tiho staromu pajdašu: „Jooj, kak bi si s tebom spil gemišteka, moj Iva.“
„Kaj smo spili, spili smo“, odvrati smrknuto starac pa protrlja šake čvornate od dugog grljenja zemlje. Priločanci Joža i Iva više ne grle zemlju. Snaga ih napustila. Na zadnjoj postaji čekaju dan kada će ona zagrliti njih, a čekanje im uvelike olakšava oko 390 eura penzije. Kad plate sve “čeke”, ne ostane ni za gemišt. No, idućega Božića možda bude i za koji gemištec. Ali… mnogo je „ali“ između dva Božića. Nije sigurno hoće li dočekati iduće blagdane, nije sigurno ni hoće li prohibicija u Priloku biti ukinuta za umirovljenike koji primaju do 400 eura penzije. Jer njima alkohol gradskim dekretom „nije preporučljiv“. (Ostalima – na vlastitu odgovornost, sukladno dubini džepa i u skladu sa svjetonazorom.)
Vlast Preloga – duboko posvećena tjelesnom zdravlju i kreposti svoje starčadi – s velikim oprezom razmatra opciju da od iduće godine božićnice ne budu u bonovima (ograničenima na kreposne proizvode), već u gotovini. Gotovina je mračna strana Preloga. Jer, vlast zna da je zlo svijeta upisano u kemijsku formulu C2H5OH(OHOHOO). Alkohol ne pada dobro na prazan želudac, pa bude li dostupan starima i gladnima mogli bi – kada popiju – postati i opasni. Stari, gladni i opaki. Ima li gore kraste na glatkom licu kreposne zajednice?!
Zato je upitno hoće li iduće godine stari i gladni ‘z Priloka, Čavci, Op’rovca i ostalih gradskih sela dobiti uskrsnicu/božićnicu u novcu da – nedajbože – ne bi za 30-ak eura kupili alkohol.
Vlast Priloka u velikoj je dilemi jer žive ono što propovijedaju. Svi redom su mrzitelji mrzlih gemišta, tekuće materijalne baštine zavičaja.
Svjesni su da vrag ne spava i da kušnja vreba s neočekivanih mjesta pa su – preventivno – naložili da se nekoliko stihova poznate popevke Staromu pajdašu, autora Ivana Glavine (samozatajnog pučkog pjesnika, rođenog u Prelogu 1904. godine), promijeni – kako ne bi navodili na grijeh.
MIJENJAJU SE SLJEDEĆI STIHOVI LEGENDARNE POPEVKE:
Ah toči, naj dremati,
nagni, naj šparati.
Če ne buš pil bude ti žal,
a zutra već morti pod zemlom buš spal.
„TE IMAJU GLASITI“:
Ne toči, dosti si spil
Šparaj, naj točiti.
Če ne buš pil, se bu ti fal,
drugač ti ne bum božićnicu dal.
P.S. Na sjednici na kojoj je preloška vlast iznijela svoju crnu slutnju da bi stari i gladni mogli zlopotrošiti novac na alkohol, progovorila je vijećnica Anica Antolek Hrgar, raritet razuma i suvislosti u redovima svih preloških partija. Na pristojan način se suprotstavila, ogradivši se od omalovažavanja ljudi, u ovom slučaju starih i gladnih, te sugerirajući da skromna božićnica ne bi trebala sadržavati i uvredu, kao ni pogodovanje bilo kojem trgovačkom lancu. Poruka vijećnice unesena je u zapisnik – kao mrtvo slovo na papiru.
Živjeli!
