MENTALNO ZDRAVLJE
Osjećate li se ponekad iscrpljeno, frustrirano, kao da ste u raljama tuđih očekivanja, obaveza koje niste željeli i odluka koje niste donijeli ? Ako često kažete “da” kad želite reći “ne”, ako vam je neugodno odbiti ljude, a nakon toga osjećate ljutnju – najvjerojatnije imate problem s postavljanjem zdravih granica. I niste jedini. Mnogi od nas prolaze kroz život ne znajući kako se zaštititi, kako reći “dosta”, kako ostati vjeran sebi. Umjesto toga, pristajemo, ugađamo, opravdavamo, i sve to u nadi da ćemo izbjeći konflikt, sačuvati odnose i zadržati sliku “dobre osobe”. No cijena toga često je previsoka – gubitak vlastitog identiteta, samopoštovanja i unutarnjeg mira.
Postavljanje zdravih granica nije slabost. To je snaga. I to ne ona gruba, napadna ili egoistična snaga, već tiha, odlučna i stabilna. Granice nas ne odvajaju od drugih – one nas štite, daju oblik našim odnosima i omogućuju nam da budemo u kontaktu sa sobom i drugima, a da se ne izgubimo. One su poput nevidljivih linija koje definiraju tko smo, što dopuštamo, što ne toleriramo i gdje prestaje odgovornost drugih, a počinje naša.
Većina ljudi s problemom granica ulazi u obrasce ugađanja. Pristaju na dodatne zadatke iako nemaju vremena, slušaju neprimjerene komentare, trpe emocionalnu manipulaciju, pristaju na stvari koje ne žele, sve s jednim tihim ciljem – da ostanu voljeni, prihvaćeni i “dobri”. No zapravo, iza svega toga često stoji strah. Strah da ćemo biti odbijeni, odbačeni, neshvaćeni. Strah da će nas drugi napustiti ili se naljutiti. I zato se trudimo biti prilagodljivi, popustljivi, tihi, iako duboko u sebi osjećamo suprotno – ljutnju, frustraciju, pa i tugu.
Problem s granicama često ima korijen u djetinjstvu. Dijete koje nije smjelo izraziti ljutnju, koje je bilo kažnjavano kad bi reklo “neću”, koje nije imalo pravo na vlastiti izbor, raste u odraslu osobu koja se ne usudi stati za sebe. U mnogim obiteljima poslušnost se brka s ljubavlju, a dijete uči da je prihvaćeno samo ako je mirno, poslušno i ako ne pravi probleme. Tako izrasta uvjerenje da je ljubav uvjetovana – da će nas voljeti samo ako smo “dobri”, što često znači – ako ne smetamo, ako ne tražimo previše, ako ne postavljamo granice.
Kao odrasli, nosimo ta uvjerenja u svim odnosima – s partnerima, prijateljima, kolegama. I tako se događa da pristajemo na obaveze koje nas iscrpljuju, toleriramo ponašanja koja nas vrijeđaju, slušamo komentare koji nas pogađaju, a nikada ne progovaramo. Radimo kompromise koji nisu kompromisi, već odricanja. I sve to u tišini gutamo, dok se u nama gomila nezadovoljstvo. A što je najgore, često osjećamo krivnju ako se pokušamo zauzeti za sebe.
No istina je jednostavna: nitko neće poštovati naše granice ako ih prvo ne postavimo sami. Ljudi testiraju koliko daleko mogu ići. Ne zato što su zli, već zato što ne znaju drugačije. A ako mi ne kažemo “stop”, oni će nastaviti. Granice ne služe da odbacimo druge, nego da zaštitimo sebe. Da naučimo birati što nam odgovara, a što ne. Da prepoznamo ljude koji poštuju naš prostor i one koji ga stalno pokušavaju prijeći.
Kako onda početi? Prvi korak je osvijestiti gdje i kada gubimo sebe. U kojim situacijama pristajemo iz straha? Kome ugađamo na vlastitu štetu? Koje nas rečenice “bodu”, a prešutimo ih? U kojim odnosima šutimo da bismo sačuvali mir – ali samo na van, jer unutar nas bjesni oluja? To su znakovi da nešto nije u redu. Da nismo u ravnoteži sa sobom.
Drugi korak je vježbanje izražavanja granica. Ne mora to biti napadno, niti dramatično. Dovoljno je početi s jednostavnim “ne mogu”, “ne želim”, “nije mi ugodno”, “ne slažem se”. Riječ “ne” je najkraća rečenica, ali često najteža za izgovoriti. I upravo zato najmoćnija. Ne moramo se objašnjavati. Ne dugujemo nikome opravdanje. Imamo pravo odbiti, kao što drugi imaju pravo pitati.
Treći korak je prihvaćanje da će neki ljudi reagirati negativno. Neki će se naljutiti, neki možda udaljiti. No to nije vaš problem. Ako netko vašu granicu vidi kao prijetnju, to govori više o njemu nego o vama. Zdravi ljudi poštuju granice. Oni koji vas manipuliraju, uvjeravaju da pretjerujete ili vas nazivaju sebičnima jer ste se zauzeli za sebe – nisu ljudi koje trebate zadržavati pod svaku cijenu.
Bit će i grešaka. Nekada ćete popustiti, nekada ćete biti preoštri, nekada ćete kasno reagirati. I to je u redu. Važno je da ste na putu prema sebi. Svaka granica koju postavite, svaki “ne” koji izgovorite – korak je prema vašem samopoštovanju. I važno je znati: granice se ne postavljaju samo riječima, nego i ponašanjem. Kada kažete nešto, budite dosljedni. Ne šaljite pomiješane poruke. Ljudi nas testiraju – ne ono što govorimo, već ono što toleriramo.
Postavljanje granica izravno je povezano sa samopouzdanjem. Ako vjerujete da imate pravo na mir, poštovanje i vlastite izbore – lakše ćete se boriti za to. Ako sumnjate u sebe, tražit ćete potvrdu u drugima. Zato je važno graditi unutarnju snagu – čitati, razgovarati, razmišljati, i prije svega – slušati sebe. Jer nitko vas ne može spasiti osim vas samih.
Na kraju, postavljanje zdravih granica nije nešto što se radi jednom. To je proces, način života. To je svakodnevna odluka da biramo sebe, da ne živimo po tuđim pravilima, već u skladu sa sobom. I to nije sebičnost. To je odgovornost prema vlastitom životu.
Kada naučite stati za sebe, kad postavite granice koje vas štite, a ne izoliraju – tada ćete primijetiti promjene. Neki odnosi će otpasti, ali oni koji ostanu, bit će dublji i iskreniji. Više nećete osjećati grč u želucu, nećete noću razmišljati jeste li nešto trebali drugačije reći, nećete više biti ljuti na sebe. Umjesto toga, osjećat ćete mir. Jer više ne izdajete sebe.
Zato, sljedeći put kad vas netko traži nešto što ne želite – ne odgovarajte odmah. Zastanite. Udahnite. Pitajte se: je li to što želim? Je li to u skladu sa mnom? I ako odgovor nije “da”, onda je to – “ne”. Jedno jasno, mirno, odlučno – NE. I jedno veliko, najvažnije DA – vama.
Piše: KRISTINA KOBAL
