Kako je jugoslavensko‑srpski narativ postao „istina“ u dijelu hrvatskog društva

Zašto je jedna povijesna interpretacija postala društvena istina?

U hrvatskom javnom prostoru i danas, tri desetljeća nakon stvaranja samostalne države, opstaje narativ koji je oblikovan u razdoblju 1945.–1990. – narativ koji je Hrvatsku prikazivao kao „problematičnu“, „zaraženu ustaštvom“, a Srbe kao „nositelje antifašizma“ i „državotvorni element“. Ovaj narativ nije nastao spontano, niti je rezultat povijesnih činjenica. On je bio državni projekt, oblikovan u političkim centrima moći, a zatim usađen u obrazovni sustav, medije, kulturu i svakodnevni život.

Ključno pitanje glasi: kako je taj narativ prihvatilo toliko Hrvata – osobito u krajevima gdje Srba gotovo i nema?

Odgovor zahtijeva povijesnu preciznost, sociološku analizu i razumijevanje političkih mehanizama koji su djelovali više od pola stoljeća.

1. Jugoslavenska „istina“ kao jedina dopuštena istina (1945.–1990.)

Nakon 1945. u Hrvatskoj je uspostavljen sustav u kojem je povijest bila politički instrument, a ne znanstvena disciplina. Država je definirala:

• tko je bio agresor,
• tko je bio žrtva,
• tko je bio antifašist,
• tko je bio „narodni neprijatelj“,
• koje teme se smiju istraživati,
• koje teme se kažnjavaju.

U takvom sustavu:

• NDH je prikazana isključivo kao zločinačka tvorevina, bez konteksta nastanka.
• Srpska pobuna 1941. prikazana je kao „antifašistički ustanak“.
• Bleiburg i poslijeratni zločini bili su zabranjeni.
• Četnici su bili tabu.
• Srbi su bili „državotvorni narod“, Hrvati „nacionalno nepouzdani“.

Ovo nije bila povijest – ovo je bila državna ideologija.

2. Hrvatska je u oba svjetska rata bila na poraženoj strani – a poraženi ne pišu povijest

Hrvatska je 1918. i 1945. ušla u nove državne konstrukte kao poražena strana. Za razliku od Njemačke, koja je nakon 1945. zadržala državnost i institucije, Hrvatska je ušla u Jugoslaviju:

• bez vlastite vojske,
• bez diplomacije,
• bez političke autonomije,
• bez mogućnosti oblikovanja vlastite povijesti.

Narativ pobjednika postao je jedina dopuštena istina.

3. Strah kao temelj društvene šutnje

Od 1945. do 1990. ljudi su znali da se zbog „krive povijesti“:

• gubi posao,
• gubi stan,
• gubi sloboda,
• nestaje preko noći.

Strah je stvorio kult šutnje, osobito u mješovitim sredinama. U takvom društvu ljudi ne raspravljaju – oni se prilagođavaju.

4. Zašto je narativ najlakše prihvaćen u krajevima bez Srba?

Međimurje, Zagorje, Podravina, dijelovi Slavonije – regije gdje Srba gotovo nema – paradoksalno su najviše prihvatile jugoslavenski narativ.

Razlog je jednostavan:

• nije bilo četničkih pokolja,
• nije bilo srpskih pobuna,
• nije bilo ratnih trauma 1941.–45.,
• nije bilo „balvana“ 1990.,
• nije bilo osobnog iskustva koje bi kontriralo službenoj istini.

Kad nema osobnog iskustva, ljudi lakše prihvate ono što im se servira kao „povijesna činjenica“.

5. Srpska manjina je imala institucionalnu moć

Od 1945. do 1990. Srbi su u Hrvatskoj bili izrazito zastupljeni u:

• policiji,
• vojsci,
• pravosuđu,
• državnoj upravi,
• partijskim strukturama.

To je stvorilo asimetriju moći. U mješovitim sredinama Hrvati su naučili da je pametnije šutjeti nego se suprotstaviti.

Ta navika šutnje ostala je i nakon 1990.

6. Abolicija 1997. – pravno nužna, sociološki problematična

Abolicija je bila nužna za mirnu reintegraciju, ali je stvorila ozbiljan sociološki problem:

• nije provedena lustracija,
• nije provedena depolitizacija lokalnih struktura,
• nije provedena edukacija o povijesti,
• nije provedena provjera lojalnosti.

Rezultat:

• ljudi koji su sudjelovali u pobuni 1990. danas su u lokalnoj vlasti,
• narativ pobune prenosi se kao „borba za prava“,
• Oluja se prikazuje kao „genocid“,
• Srb 1941. kao „antifašistički ustanak“.

To stvara trajnu konfuziju u dijelu hrvatskog društva.

7. Nostalgija za Jugoslavijom – psihološki mehanizam, ne povijesna analiza

U dijelu hrvatskog društva postoji nostalgija za:

• sigurnošću,
• predvidljivošću,
• socijalnom stabilnošću,
• jednostavnim narativima.

Jugoslavija je mnogima bila emocionalno „udobna“. Istina je teška jer traži suočavanje s kompleksnošću.

8. Zašto se u nekim sredinama podržava Vučić, Tito ili ruska politika?

Ne zbog povijesnih činjenica, nego zbog:

• emocionalne nostalgije,
• obrazovne indoktrinacije,
• političke pasivnosti,
• nedostatka osobnog iskustva sukoba,
• nepostojanja lokalne povijesne memorije.

U sredinama bez povijesnih rana lakše se prihvaća narativ koji je jednostavan i emocionalno ugodan.

9. Zašto ljudi ne žele čuti istinu?

Jer istina:

• ruši mitove,
• traži suočavanje,
• traži odgovornost,
• traži promjenu identiteta,
• traži napuštanje emocionalne sigurnosti.

Lakše je živjeti u narativu koji je:

• jednostavan,
• crno‑bijel,
• moralno jasan,
• društveno prihvaćen.

Istina je teška jer traži hrabrost.

Povijest se mora vratiti povjesničarima

Srpsko‑jugoslavenski narativ nije prihvaćen zato što je bio uvjerljiv, nego zato što je:

• bio službena istina 45 godina,
• bio nametnut strahom,
• bio društveno poželjan,
• bio bez konkurencije,
• bio podržan institucionalno,
• bio bez osobnog iskustva koje bi ga pobilo,
• bio lakši od suočavanja s kompleksnom poviješću.

Danas, kada Hrvatska ima svoju državu, institucije i slobodu, vrijeme je da povijest prestane biti političko oružje i da se vrati onima koji je jedini mogu pisati – povjesničarima, istraživačima i svjedocima vremena.

Tek tada će se zatvoriti stranica povijesti koju su drugi pisali u naše ime.

                                                                                                                                                            Piše: Željko Tomašić