Kolumna: VESNA JANKOVIĆ
Ponukana uvredljivim komentarima koje ljudi pišu na društvenim mrežama upitala sam se zašto to rade? Upitala sam se jesu li ili nisu svjesni da to što pišu najviše govori o njima samima kakvi su. Ili ih to uopće nije briga. Zbog čega čovjek ima potrebe vrijeđati da bi se izrazio? Zbog nedostatka kulture, lošeg odgoja, slabog obrazovanja ili jer drugačije ne zna? Ili, na kraju krajeva, jer to čovjek naprosto može. Dozvoljeno mu je. Nema cenzure. Čak dapače. Rulja često skandira. Nevjerojatno koliko danas postoji ta potreba da se nekog uvrijedi, ponizi, ismije. I na internetu jednako kao u stvarnom životu. Ljudi ne biraju. Ni riječi, ni postupke. Ljudi danas rijetko umiju iskomunicirati kulturan dijalog. Čak i ako je namjera dobra, način zna biti katastrofalan. Zar se ti ljudi nikad ne zapitaju kako se osjećaju oni kojima su upućene njihove riječi. Ikad? Nikad?
Zbog čega ne biraju solidarnost, razumijevanje ili podršku?
„ Teško se sporazumiju dva čovjeka koja različito misle. Lako se sporazumiju dva čovjeka koja misle.“ Pa, dakle, misle li pojedini ljudi koji svojim postupcima ili komentarima vrijeđaju druge ljude, misle li uopće o njihovim osjećajima ili su bitni jedino sebi samima. Zar se tako osjećaju važnima, vrednijima, boljima? Zapravo, misle li uopće i o sebi kada sliku koju o sebi šalju, koristeći se neprimjerenim načinom izražavanja, uopće nije lijepa. Ali stvar je u tome da nema odgovornosti. One ljudske, moralne. I opet se vraćam svome zaključku. Ljudi se ponašaju tako kako se ponašaju zato jer to mogu.
Kao da nikada nisu čuli ama baš ništa o toleranciji, kompromisu, uljudnosti i ljubaznosti? Poštovanju, prije svega. Zašto čovjek želi sve i svakoga prilagoditi sebi? Pokoriti. Čak i prirodu. Pa krči šume ako mu se to prohtije, mijenja korita rijeka i umjesto da joj se prilagodi i živi s njom u zajednici poštujući je, ne. On mora pokazati tko je glavni. Ali i priroda, koliko god na prvu izgledala nemoćna ipak vraća. Na svoj način. S te osnove čak i i oni koji misle da su najjači mogu osjetiti vlastitu nemoć.
Jednostavno nikada neću razumjeti zašto su ljudi toliko gladni i željni moći. Vladati i pokoravati druge. Nametati svoja uvjerenja kao jedina ispravna. Ne razumijem osjećaj niti potrebu biti iznad nekoga, nečega, pošto poto.
Jesu li ljudi i ranije bili takvi, samo to nije toliko dolazilo do izražaja, jer danas je sve dostupno pa se više nitko ne ustručava ničega ili je okus bilo kakve moć i vlasti toliko sladak i drag da mu se ni oni koji su se do jučer činili drugačiji ne mogu oduprijeti? Zašto je teže pohvaliti, a lakše uvrijediti?
Kako bilo, mislim da čovjek radi ono što radi zato jer mu je to dano da može. Pitanje je samo koji će smjer u svom naumu odabrati. A to nikako nije stvar ni titule, ni pozicije, ni posla kojim se netko bavi . Jer ništa od toga ne određuje čoviekov karakter. Osim njegovog odnosa do drugih ljudi, rada, pa i do samoga sebe.