PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Nešto drugo sam vam htjela pisati, dragi čitatelji, jer ovaj zapis ni u najcrnjoj slutnji nisam vidjela kao nekrolog. U petak me prostrijelila vijest o smrti Damira Dominića. Potom, crno-bijele fotografije na portalima pokazaše drag, poznat lik – kako su pisali – preloškog poduzetnika i nagrađivanog sportskog djelatnika iz Oporovca. Znam da je Damir Dominić bio više od najuspješnijeg poduzetnika, više od najboljeg nogometaša, mnogo više od svih konvencionalnih pohvala koje se nižu na komemorativnim skupovima. Damir Dominić imao je srce od zlata, naslijeđeno od svoje dobre majke, baš kao i njegov najbolji prijatelj Andrej Đođ. Ovo je zapis o prijateljstvu i jednoj zakletvi danoj u ranoj mladosti da jedan drugom nikada neće okrenuti leđa.
Svojim su prijateljstvom obogatili i mnoge godine mojega života. Iz Andrejevog srca, uskočila sam u Kumovo, kako smo zvali Damira, i tu sam ostala, kao i on u mom – uz svoju suprugu i sinove.
Povezivalo nas je i „ideološko“ razmimoilaženje iz kojeg su rođene naše najbolje šale na vlastiti račun. Damir i ja smo, tijekom proteklih desetljeća, znali potegnuti Andreju u Njemačku, samo s jednim razlogom – tražeći spas za nekog našeg čovjeka po njemačkim klinikama. Ponekad (kada bismo trebali podršku javnosti) u tim akcijama sam bila i novinar, ali Damir je uvijek bio duša pothvata. Ne samo kao neumoran organizator i realizator, već i onaj koji nas smiruje kad bi se ispriječile barijere. Damirova sabranost, uvijek ukrašena osmijehom, bila nam je gorivo za najstrmije uzbrdice. Glavu je „gubio“ samo u nogometnim zavrzlamama. A i to zato što mu je srce bilo od čistoga zlata. Sjaj njegova srca zrcalio se u očima. Kada bi pružao ruku pomoći, Damiru se mijenjao pogled. Postajao je dublji, čvrsto fokusiran na misao nade i rješenja za ljude u nevolji. Sjećam se da sam taj pogled znala ponovo viđati kada bismo evocirali uspomene na drage ljude do kojih je podrška stigla na vrijeme.
Mnogi ljudi ovoga kraja pamte Damirov osmijeh dok korača uz svog prijatelja, liječnika Andreja, hitajući nekom u pomoć. I tako su njih dvojica širili prijateljski krug u koji su svi bili pozvani i u kojem nije bilo probira. Zato što su im srca zlatna pa kad voliš ljude, onda ih voliš sve. Pa i one koji to nisu zaslužili. A i takvih je bilo u njihovom krugu. No, zagrljaj je bio isti za svakoga. Kad bi u svojim „vizitama“ naišli na nekog sličnog sebi, postajali bi braća.
Nisu mogli dugo jedan bez drugoga pa su automobilske gume često gutale kilometre beskrajne autoceste. I kad su preko leđa prebacili 50-tu, čim bi se sastali, postajali su dječarci s obale Drave. Onakvi kakvi su bili davno, na dan kad su položili zakletvu. Zaštićeni silnom snagom prijateljstva.
Znam da je Andreju sada pola srca otrgnuto. Ostali su on i zakletva, davno dana najboljem prijatelju.
Koliko vrijedi srce od zlata? Zna onaj tko ga je izgubio. Smrt dragih ljudi naša trajanja dijeli na život prije i poslije. Nakon što stanu srca od zlata, njihova se vrijednost mjeri snagom boli koja odjekuje životom s druge strane datuma. Mjeri se neizmjernim.
Neka u čast njihovom prijateljstvu ostane ovaj zapis. Zapis o Damiru, o blagosti i blagu kojima je darivao ljude oko sebe, zapis o onome za što nikada nije bio nagrađen, niti bi bio… da je, kojom srećom, poživio.
