Piše: ŽELJKA DRLJIĆ
Najveće prokletstvo dano smrtniku je sloboda izbora. O tome bog tek snuje, a čovjek odlučuje. Prokletstvo znači da možeš šumom, al’ možeš i drumom. Biraj. Na tom se ražnju sada peku i mnogi lokalni političari otkad im je Vrhunaravno Biće omogućilo da pred predstavnička tijela iznesu prijedloge svojih novih, viših plaća. U čakovečkoj vijećnici, na nedavnoj sjednici Gruntovčana, povela se rasprava o plaći gradonačelnice kojoj su politički suparnici spočitavali da je pretjerala, podižući sebi primanja za 78 posto. Do tih 78 posto došli su upornim probijanjem kroz zamagljene odgovore o „novoj osnovici i maksimalnom dopuštenom koeficijentu, pa odabranom koeficijentu, pa bruto iznosu bez dodatka na staž“ i drugim izbjegavanjima konkretnog odgovora dok nisu istjerali približan iznos te je – urbi et orbi – odjeknulo: nova plaća gradonačelnice je oko 4.400 eura neto, a dosadašnja joj je bila nešto viša od 2.500 neto.
Je li gradonačelnica pretjerala? Mogla je ‘natjerati’ još para na svoj račun da je uzela maksimalni koeficijent, a mogla je i manje. Zašto nije? Zato što je bila izložena mučnom prokletstvu slobode izbora i zato što je u formulu za izračun vlastite plaće morala ubaciti mnoge nepoznanice. Poput: dokle će uživati takva primanja? Do proljeća 2025. + 6? Ili i u novom mandatu? Koliko će njezina povišica naljutiti potencijale glasače? Kakav će dojam ostaviti u javnosti? Iskoristiti tu neodoljivu – legitimnu – šansu za povišicom? Ili je odbiti i pokušati se dodvoriti narodu skromnošću? Što ako se narod bez obzira na to uzjoguni i izabere nekog drugog, a ja odbila tolike pare?, morile su je nepoznanice…
Gradonačelnica je – čini se – dobro izračunala jer je u osobnu jednadžbu ubacila procjenu da joj popularnost neće porasti odbije li povećanje plaće i razglasi to na sva zvona. Ima lokalnih čelnika po Hrvatskoj koji su odbili povišice. No, takav oblik jačanja startne pozicije za sljedeće lokalne izbore isključivi je luksuz neupitnih miljenika naroda. Čakovec miljenika, a ni miljenicu (još) nema.
Naš narod vrlo brzo zaboravlja štedljive političare i njihova eventualna osobna odricanja u korist zajednice ili u ime morala. Sjećate li se koji se međimurski političar odrekao plaće, a da zakonski nije morao? Ne sjećate. A samo je jedan.
Riba smrdi od glave. Vrhunaravno Biće je nakon parlamentarnih izbora zaključilo da vrijedi (još) više pa pretjeralo s povišicom sebi i svojti, a ostalo je zakonski domino. Ogorčenje naroda sada se s Vrhunaravnog prelijeva na lokalne čelnike, što Vrhunaravnom pogoduje jer zasjenjuje njegovo konačno rješenje koje je zaboravljivi narod još jučer nazvao pravim imenom – HDZ-ovom svinjarijom.
Potplaćeni ljudi, a to je većina u ovoj zemlji, o umirovljenicima da ne govorim, osjećaju gorčinu čitajući iznose plaća dužnosnika. Gorčinu treba personalizirati: što zamjerate političaru u svojoj sredini? Bahatost, nerad, manjak sluha za potrebe građana, loše vođenje općine/grada i nazadovanje? Kada gorčina postane svijest i dobije ime i prezime barem ćete znati kome u svibnju 2025. nećete dati svoj glas za uživanje u HDZ-ovoj svinjariji.
Željka Drljić
