Jurica Popović: Autor s četiri solo-karijere!

Piše: Bojan Mušćet

Jurica Popović, gitarist i autor svih pjesama grupa Trotakt Projekt i Gracia više od desetljeća razvija solističku karijeru i to na četiri kolosjeka. Pop-kantautor, instrumentalist, autor plesne glazbe i DJ objavio je u tom razdoblju osam albuma i jedan minialbum. Raznovrstan i produktivan, Jurica Popović i dalje svoju glazbu oplemenjuje multimedijom, kao i na svojim početcima kad je Trotakt Projekt prepoznat kao jedan od ponajboljih hrvatskih novovalnih bendova

Tijekom više od četiri desetljeća djelovanja, Jurica Popović je često mijenjao glazbene uloge, a definitivno i stilove svoga stvaralaštva. Krenuvši početkom osamdestih s novovalnim Trotakt Projektom, desetljeće kasnije transformirao je izričaj i ušao u čisti pop i dance. Kad je Gracia prestala s aktivnim djelovanjem, Jurica Popović ušao je ne u jednu, nego u četiri solo-karijere. U posljednjih deset godina objavio je četiri albuma kao pop-kantautor (Osobno, Adam i Eva, Kozmičko dijete i Iluzija), dva albuma instrumentala (Lunar i Sol Invictus), dva albuma plesne glazbe kao El Croata (Eternity i We Are One) i kao DJ Pop minialbum Moj obračun s njima. Glazba je definitivno neodvojivi dio njegove osobnosti, gdje god zakoračio i ne namjerava se zaustaviti. O tome kako je pokrenuo svoj autorski i izvedbeni pogon, odnosno o radu s Trotakt Projektom u osamdesetima kaže:

„Zaslugu za brzi probitak na veliku scenu ima omladinski tjednik Polet koji je prepoznao kvalitetu Trotakt Projekta na natjecanju za demogrupe pod nazivom YURM (Jugoslavenski rock moment) koje je organizirao u Zagrebu. Osnovali smo se 1981., poslali demo na to natjecanje, pobijedili na njemu i nakon toga svirali mnogo koncerata. Tadašnji urednik glazbenog dijela Poleta, Boro Kokan, jako je vjerovao u nas i davao nam veliku podršku, što nam je olakšavalo rad. Da nije bilo Poleta i Studentskog lista, pitanje je kako bi se to razvijalo i koliko bismo izdržali.

Tada je scena u Metkoviću stilski bila u rasponu od punka do hard rocka i natruha jazza, što je bila velika stvar za jednu manju sredinu. Upravo sam od srednjoškolaca iz grupa što su svirali takve vrste glazbe složio bend. Uspjeh Trotakta je prije svega taj što nas je formirao kao ljude s novim pogledima na svijet i glazbu. Dao nam je značajan status u vremenu i prostoru, a meni trasirao put za budući kreativni rad. Pretpostavljam da se uz nas i nešto slično dogodilo našim fanovima. Uspjeh i potvrda vrijednosti Trotakta je dokumentarni film u produkciji HRT-a, kao i luksuzni box-set R.I.P. (Repriza izgubljene priče) sa svim multimedijskim sadržajima koje je grupa stvorila. Taj box-set bio je zahtjevan poduhvat i tu mi je puno pomogao dizajner i fotograf, prijatelj Igor CC Kelčec.

Snimili smo i album u vlastitoj produkciji, a zašto nikad nije objavljen je i meni misterij. Jedino suvislo objašnjenje vidim u tome da smo bili drukčiji od svega na tadašnjoj sceni s tom našom multimedijom i da je to bilo zbunjujuće za diskografe. Ipak, mislim da je za nas bilo mjesta na tržištu u zemlji od dvadesetak milijuna stanovnika. Dva singla objavljena za tadašnji Jugoton, nakon nekoliko godina čekanja na objavu albuma, a to je samo mala utjeha za našu tadašnju frustraciju. Veliku grešku sam i ja napravio u vezi toga. Naime, za vrijeme Dana jugoslavenske muzike u Opatiji prišao mi je urednik iz Beograd Diska i ponudio ugovor za album, a ja sam naivno i iskreno rekao da imamo usmeni dogovor s Jugotonom i zahvalio mu se. Album je kasnije objavljen u sklopu box-seta.

 

Je li se Trotakt Projekt raspao ili samo transformirao u Graciu? Što se, zapravo, dogodilo krajem osamdesetih?

Trotakt Projekt transformirao se u Graciu, jer su tri člana krenula svojim putevima, budući da nismo mogli živjeti od svirke, a album se i dalje nije dogodio. Nas troje koji smo ostali zajedno, Matija Vuica, Jašar Murtezani i ja, odlučili smo pod kraj osamdesetih, a ponukani lošim iskustvima nekih svjetskih grupa, ostaviti Trotakt u svijetlijoj prošlosti i krenuti u novu avanturu kao Gracia.

U 20 godina Gracia je objavila deset albuma. Koji su najveći dometi banda, s kojim si albumom najzadovoljniji?

S Graciom napravili smo iskorak u smjeru uspješnosti, zadržavši dio prizvuka Trotakta, ali u pop-rock stilu. U komercijalnom smislu „Linđo“ je najveći uspjeh Gracie, koji i nakon 30 godina još uvijek drma i živi uspješan život. Rekao bih da je pjesma „Na Božić nitko nije sam“ podjednako dosegla estetski i komercijalni uspjeh, a moj je osobni favorit pjesma „Amen“. Kada su albumi u pitanju, na vagi su razni elementi, od trenutka stvaranja, emocije, uložene strasti i energije. Rekao bih da sam se najviše dao i kreativno potrošio na albumu Krv nije voda. Gledajući s vremenske distance i puštajući intuiciji da odluči, Krv nije voda je po meni najveći domet Gracie. Tada smo već ostali samo Matija i ja u bendu.

Imaš svoju diskografsku kuću Magic Music koja je objavila i prvi album Gracije još 1990. Zašto si je osnovao i što ti je omogućila?

Već su me muke s Trotakt Projektom natjerale na razmišljanje o vlastitoj diskografskoj kući, ali to tada nije bilo baš jednostavno. Još su uvijek bile u ponudi samo gramofonske ploče i kazete. Nije bilo ni Interneta ni druge digitalije, a nosač zvuka trebalo je fizički proizvesti iz usluge u tadašnjem

Jugotonu. Distribucija je također bila zahtjevna. Sve sam to prolazio kao jednu školu, koju bih vjerojatno u začetku napustio da nije bilo ogromnog entuzijazma, strasti i ljubavi prema glazbi i njenom stvaranju. Živjeli smo u jednom svome svijetu punom fantazije i vjere u to što radimo. Bez vlastite kuće ne bi bilo mnogih od tih izdanja, iako smo dosta toga objavili u suradnji s Croatiom Records, CBS-om (Crno-bijelim svijetom) i još nekima. Neke kolege su me tada pitale za savjet, jer su i oni htjeli ući u slične projekte. Nisam im htio ubijati želju, s obzirom na to da je to previše posla za jednu osobu pa bih im rekao da prije nego uđu u to ispitaju sve druge mogućnosti. Danas je sve drukčije.

Tvoja glazbena i životna partnerica Matija Vuica se nakon Gracije posvetila svome drugom zanimanju – dizajnerskoj karijeri. Što je presudilo?

Nije to došlo preko noći. Matija je svoj modni svijet gradila paralelno s glazbenim u kontinuitetu, još od samih početaka Trotakta, preko Gracije sve do danas. Na tom modnom putu je stalno povećavala svoju medijsku i tržišnu prisutnost, što je tražilo sve više vremena i sve teže je bilo raditi dvije stvari

na način kako bi ona htjela. Dosta je tome kumovalo i tadašnje kasnonoćno nastupanje i duga putovanja. Treba napomenuti da nas je „Linđo“ usmjerio na takav koncertni put i teško je tu bilo nešto promijeniti, jer nas je većina znala po toj pjesmi. Pri jednom ranojutarnjem povratku s nastupa u srednjoj Bosni smo zaključili da nećemo moći ovako dalje, ponajviše zbog zdravlja. Budući da smo se stabilizirali financijski, mogli smo napraviti zatvaranje još jedne stranice.

Ti si, pak, i dalje ostao u glazbi. No, ne samo kao gitarist i autor, nego i kao pjevač. Gdje ti je draže – pred mikrofonom ili s instrumentima?

Ostao sam u glazbi jer sam prema njoj vođen nekim unutrašnjim glasom i nemam nikakvo racionalno objašnjenje za taj čin. Budući da je Matija pjevala sve moje pjesme kroz Trotakt i Graciju, morao sam donijeti odluku što dalje. Odlučio sam da ću ja početi s pjevanjem, što je opet pretpostavljalo da nema smisla da ja sam budem Gracia i eto me pod imenom i prezimenom u funkciji kantautora. Odluka da pjevam bila je dosta hrabra jer sam poprilično nagluh i koristim posebnu tehniku kod snimanja vokala. Sve što je vezano za glazbeni kreativni rad mi je veselje. Ipak, najviše odlutam u drugi svijet kod stvaranja aranžmana. To je posebna čarolija, jer na samom početku rada na aranžmanu, još dok ne znam od kud bih krenuo, sve do finala traje stanje nesvjesnih stvaralačkih radnji. U tim se trenutcima samo prepustim, a ruke krenu u akciju.

Osim glazbe, uranjaš povremeno u esejistiku, slikarstvo i druge umjetničke oblike. O čemu je riječ?

S vremena na vrijeme pojave se neki unutrašnji porivi za drugačijim izričajem od onog glazbenog i onda posegnem za prvim modusom koji se javi kao posrednik. Nekad su to eseji, nekad slikarstvo, ali i poneka predavanja u vidu kvalitetnijeg i zdravijeg života, usmjerenog ka višim vibracijama naših osobnosti.

Stvorio si prepoznatljiv brand gotovo isključivo samostalnim radom. Nedostaje li ti band, turneje, nastupi…?

U životu sam prošao razne faze rada, kako s bendom u garaži, kreativcima u studiju i najviše sam sa sobom. Sve ima mane i prednosti, a balans između nabrojenog bio bi najpogodniji i njemu težim. Otkad sam krenuo u samostalnu karijeru imam odličnu suradnju s Mihaelom Blumom, koji u mome studiju vodi sve poslove oko snimanja i miksanja te na taj način prilično ubrzavamo proizvodni proces. Bend i turneje su nešto s čime nisam načisto privlače li me. Kao da mi je dovoljno za ispunjenje ovaj kreativni dio, koji uključuje i stvaranje video spotova za te moje pjesme, jer su mi oni još jedna velika strast. Vjerojatno ću jednom popustiti pred zakonitostima ovoga posla i pokrenuti bend.

Iznimno si aktivan u promociji svoje glazbe, snimaš spotove na tekućoj vrpci i plasiraš ih na raznim kanalima i društvenim mrežama. U glazbi si 40 godina, na koji način je danas drukčije stvarati i promovirati glazbu u odnosu na osamdesete kad si startao?

U to smo doba koristili žičane telefone, čak i pisma, a najviše neposredni kontakt na već dobro poznatim okupljalištima, gdje smo se nalazili i dogovarali bez unaprijed zakazanog sastanka. To su bile naše društvene mreže, sve u četiri oka. Od takvih neformalnih razgovora kretalo se u buduće korake. To su bile polazne točke naših medijskih djelovanja. Dobro se snalazim i u današnjim sustavima javnog djelovanja. Čak mislim da su mi onda bili pri ruci današnji medijski uvjeti, napravio bih puno više s Trotaktom. Leži mi taj virtualni rad i svijet.