Piše: KRISTINA GITA KAVRAN
Svatko od nas nosi iza sebe neku svoju priču i svatko od nas živi svoj život u koji je trenutno uronjen. Svi imamo svoje želje, svoje snove i interese. Svi smo jedinstveni, posebni, nezamjenjivi i neponovljivi. Svatko od nas važna je karika u cijelom lancu postojanja, i da nema samo jedne karike, taj lanac ne bi bio cjelovit i ne bi imamo svrhe.
Činjenica je da ne postoje dvije potpuno jednake duše, dvije potpuno jednake osobe, dva potpuno jednaka života. Postoji slično, no ne i jednako. Isto tako ne postoji čisto savršenstvo. Čovjek bez mana i život kao u raju iluzija su, utopija kojoj težimo, no svejedno postoji nešto toliko savršeno da savršenije ne može. To je svaka osoba koju sretnete, to je i ona osoba koju ujutro gledate ispred ogledala. Njezine mane i slabosti začin su njezinim vrlinama. A njezini snažni dijelovi ne bi bili to što jesu da nije bilo i onih slabijih dijelova.
Da bi iz komada željeza nastao savršen mač, treba proći polje raznih procesa koji nekad i nisu najlakši, ni najugodniji. Isto tako je i s ljudima i životima. Da bismo došli do stanja u kojem smo ono što upravo i jesmo, ili da bismo došli do onoga čemu težimo, trebamo proći kroz sva moguća sita i rešeta, hodati i po ravnoj cesti i po onoj iskrivljenoj, i po livadi i blatu i kamenju, i buri i oluji… i sve to čini savršene sastojke koji nas oblikuju, mijese, rastežu, bruse, da bismo u konačnici uvijek bili upravo tamo gdje trebamo i upravo kad trebamo.
Kad djeca dođu na svijet, ne znaju ništa ni o čemu. Ne znaju što je dobro, a što loše. Ne znaju što je svjetlo, ni što je noć. S vremenom počinju govoriti, hodati i mame i tate prenose im određene informacije koje ih polako upoznaju sa svijetom koji ih okružuje. No oni još uvijek nemaju iskustveno znanje koje im treba da bi svjesno znali što, kako i kada činiti, a da prije svega i njima i svima oko njih bude dobro. Dogodi se tada da se tu i tamo udare o nešto ili padnu. I eto iskustva. „Aha, to boli, sljedeći put trebam paziti malo više.“ Ili, vide vatru i pomisle: „Joj, kako je toplo!“ pa je probaju prstićem i malo se opeku, pa iskustveno prolaze sva moguća stanja, koja nisu najugodnija. Svako iskustvo ima svoju svrhu. Svako iskustvo nosi lekciju. Iako neka iskustva nisu uvijek ono što bismo voljeli da jesu, ona ni u jednom trenutku nisu naša kazna, već lekcija koja nas približava samo još jedan korak bliže cilju, bliže onome što jesmo i čemu težimo.
Pozivam vas da ne bježite od onog što vas okružuje, već da slušate, čujete i osjetite što vam pokazuje, govori, odnosno čemu vas uči. Budite list na rijeci koji prati njezin tok i pušta da ga ona nježno nosi na svojim leđima. Budite baš kao i rijeka koja se ne bori s preprekama, već u istom trenutku bez napora i besmislenih izgovora pronalazi novi put i svejedno opet dođe do cilja. Budite poput malog djeteta koje tek uči hodati i koje, i kad stoput padne, ne ostane sjediti na podu, već se odmah diže i nastavlja se dizati kroz osmijeh, znatiželju i snagu volje te na kraju uspije i prohoda. Budite sve ono što jeste. Možete to!
