U Hrvatskoj su životi nekoliko stotina djece i odraslih s dijagnosticiranom primarnom imunodeficijencijom praktički od rođenja ovisni o učestalom primanju lijekova iz ljudske plazme. Uz njih, još je znatno veći broj pacijenata sa sekundarnim imunodeficijencijama, uzrokovanim raznim stanjima, bolestima ili infekcijama koje negativno utječu na imunološki sustav ili nastaju kao posljedica komplikacija liječenja drugih bolesti i stanja (tumori, autoimune bolesti, transplantacije) koji također primaju lijekove iz plazme. Među njima su najčešći imunoglobulini. Za zadovoljenje godišnjih potreba za imunoglobulinom samo jedne odrasle osobe s primarnom imunodeficijencijom potrebno je čak oko 130 donacija plazme.
Imunoglobulini su bjelančevine koje štite ljudski organizam od infekcija. Dobivaju se isključivo iz ljudske plazme kao nezamjenjivog biološkog materijala i nije ih moguće umjetno proizvesti. Koriste se kao lijek za liječenje i sprečavanje infekcija te za reguliranje obrambenih (imunoloških) reakcija u tijelu. Lijekovi iz plazme spašavaju živote i omogućuju život teško oboljelima.
Poznato je da je plazma domicilnih davatelja, radi prisutnosti prirodnih antitijela nastalih kao odgovor na lokalno prisutne patogene, u prednosti s obzirom na sastav u odnosu na plazmu populacija iz drugih dijelova svijeta. Međutim, u Europi se oko 40% potreba za plazmom zadovoljava uvozom, uglavnom iz SAD-a. U Republici Hrvatskoj se oko 60% potreba za lijekovima iz plazme zadovoljava uvozom gotovih lijekova iz plazme nedomicilne populacije. Nedavno je i Europska unija osvijestila potrebu za razvojem strateške autonomije te potiče države članice na razvoj programa koji će rezultirati nacionalnom samodostatnošću.
Pacijenti u Hrvatskoj su svjesni da humanost naše populacije iskazana kroz dobrovoljno davanje krvi u velikoj mjeri njima omogućuje da u konačnici prime životno važan lijek. Međutim, količine dostupne plazme za preradu u lijekove koje preostanu iz dobrovoljne darovane krvi niti u jednoj zemlji svijeta nisu dovoljne za osiguranje dovoljnih količina lijekova iz plazme. Uz to, projekcije ukazuju da bi Europa već sada trebala povećati prikupljanje plazme za čak 67% u kako bi osigurala samodostatnost u trenutnoj potrošnji imunoglobulina, a koja radi poboljšane dijagnostike i širenje indikacija primjene kontinuirano raste.
Primjeri srednjoeuropskih zemalja koje već niz godina uspješno provode programe zasebnog prikupljanja plazme koji rezultiraju dovoljnim količinama domicilne plazme i lijekova iz plazme za vlastitu populaciju mogu biti putokaz Republici Hrvatskoj u pronalaženju adekvatnog modela, imajući u vidu potrebe naših pacijenata i za krvnim pripravcima i lijekovima iz plazme. Do tada, naši će pacijenti i dalje biti životno zahvalni za svaku kap darovane krvi jer i krv, kao i plazma koja preostaje iz nje, spašavaju i omogućuju živote našim brojnim sugrađanima.
Dražen Vincek
