PIŠE: ŽELJKA DRLJIĆ
Malo je čakovečkih dekreta koji će ostati upamćeni, a vjetar će zamesti i one zbog kojih su u sazivima Gradskoga vijeća bili spremni oči jedni drugima iskopati Izabrani i Otpisani. Jedan od dekreta koji puk neće lako zaboraviti je ukidanje prireza. Bilo je to za vladavine bivšeg Š(t)efa grada. Tko god u budućnosti pokuša vratiti prirez, aktivirat će uspomenu na taj dekret, i bit će mu to zadnje političko (ne)djelo. Ući će u redove Otpisanih.
Prije otprilike šest godina u Čakovcu je donesen i jedan dekret kojeg nitko nije mogao zaboraviti jer za njega nitko izvan zidova gradske uprave nije ni znao, a i da jest, ne bi mario. Dekret za šekret.
I tako je iz rugla u centru grada, iz kojeg je prijetila kuga ili nešto slično, rođen i uređen javni gradski toalet.
Današnji izgled i ugled toaleta nije do dekreta, već do Dragice. No, da nije donesen, Dragica Trstenjak ne bi imala priliku pokazati da običan javni WC može postati učionica života.
Cvjetni kutak u srcu grada, oazica među betonskim stambenim blokovima, živi godinama. Kroz cvjetnjak se ulazi u toalet, uredan, uglancan, namirisan i ukrašen. Dragica nasmijana, dočekuje i ispraća korisnike, prilaze joj znanci i prijatelji na čašicu razgovora i cvjetni WC postaje mjesto susreta. “Volim cvijeće pa sam ga toliko nasadila da jutrom imam dobar sat vremena posla oko njega”, priča mi.
Iskusila je Dragica dva puta posljedice propasti poduzeća u kojima je služila kruh: “Radila sam u vrtlariji koja je otišla u stečaj, potom u MTČ-u dok nije i on propao. Nije mi preostalo drugo do u evidenciji nezaposlenih i teško zapošljivih pri Zavodu za zapošljavanje čekati mirovinu. A onda se prije šest godina ukazala ova prilika i ja sam je s radošću dočekala i prihvatila”, priča mi Dragica. Nije se predavala, svjedoči, i svaki posao poštuje. Zato joj je drago kada vidi da drugi cijene njezin trud: “Naši su ljudi pristojni i ne doživljavam nikakve neugodnosti, a pohvale koje primam za uređenost prostora me vesele.”
Kod umivaonika, vrijedna žena je istaknula poruku ugraviranu u drvenu ploču: Budi čovjek dobre volje, želi svakom sve najbolje. Kako se dobrota živi, govori i staklenka s malo mlijeka koja se kod Dragice nađe za kvartovskog ciceka. Za ljude čuva osmijeh i toplu riječ.
Kaže da je će ovaj posao raditi dok god je snage, no sumnja da će ga jednom netko drugi prigrliti:
“Neće ovo poslije mene nitko htjeti raditi, koliko god da plate. Osobito neće mlađi ljudi. Oni ovaj posao smatraju ponižavajućim”, kaže Dragica milujući pogledom svoje ružice nanizane oko toaleta-učionice vrlina u kojem glavna lekcija glasi: ponižavajući je svaki posao koji obavljamo s pola srca i ponižavajući je samo onaj posao koji nas u vlastitim očima uzdiže u nebesa. I ni jedan drugi.
