Na današnji dan godine 1782. habsburški car Josip II. ukinuo je pavlinski samostan sv. Jelene u Čakovcu, četiri godine prije nego je i potpuno ukinuo pavlinski red.
Samostan je stanovljen je još 1376. kada u Međimurje pavline dovode ondašnji gospodari Lackovići, erdeljski vojvode i jedni od najvažnijih ljudi kraljevstva, koji su u hrvatskoj povijesti najviše zapamćeni po tragičnom svršetku na Krvavom saboru u Križevcima. Prvotno je nazvan samostanom Blažene Djevice Marije i svih svetih, da bi kasnije bio posvećen Jeleni, svetici čiji su kult posebno štovali Zrinski, a pod tim ga nazivom poznajemo i danas.
Kako za vrijeme Lackovića, tako i kasnijih gospodara Celjskih, samostan se polako širi po Međimurju, i dobiva brojna selišta, prvo Šenkovec i Mačkovec, a kasnije i brojne druge, kako obradive zemlje tako i vinograde i mlinove.
Pavlini su ostali i jedini katolici na području Međimurja u vrijeme protestantizma, točnije Jurja Zrinskog. Iako su u kasnijim kronikama (Bedeković) svoja iskustva iz tog vremena opisivali izuzetno negativno i predstavljali se kao klasični primjer kršćanskih mučenika, novija istraživanja pokazuju da to razdoblje ipak nije bilo toliko tragično po njih. Ako već spominjemo Josipa Bedekovića, priora samostana poznatog po djelu Natale solum magni ecclesiae doctoris sancti Hieronymi in ruderibus Stridonis occultatum, ne možemo ne spomenuti kako se u njegovu pisanju, već sredinom 18. stoljeća iščitava jasni hrvatski identitet i jasni otpor bilo kojem obliku pripadanja Mađarskoj, čak stoljeće prije buđenja nacionalne svijesti.
Pavlini, osim što su ostavili dubok trag u kulturnom, graditeljskom i društvenom razvoju, doprinijeli su i stvaranju i jačanju hrvatskog identiteta u Međimurju. Konačno, na isti današnji datum, godine 1701., samostan se odcijepio od mađarske pavlinske provincije i ušao u hrvatsku. Ostavštinu pavlina možemo vidjeti i danas, u sačuvanoj kapeli sv. Jelene u Šenkovcu i crkvi sv. Jeronima u Štrigovi, koja je sagrađena i oslikana upravo u vrijeme kada su oni upravitelji.
(mp)
