Hrvatska diskografska udruga (HDU) u suradnji s radijskim voditeljem, glazbenim kritičarem i urednikom (HR2), Zlatkom Turkaljem Turkijem, donosi treći intervju u nizu, u sklopu novog atraktivnog glazbenog projekta Diskografska spajalica. Velika nam je čast predstaviti jednu od najznačajnijih i eminentnih osoba na hrvatskoj glazbenoj sceni, jazz i rock pjevačicu – Zdenku Kovačiček!
Što nam je Zdenka zanimljivoga poručila, saznajte u nastavku teksta!
Zdenka Kovačiček
Koje su najčešće fraze na domaćoj glazbenoj sceni? Koju ste najčešće čuli u radu s producentima, autorima menadžerima, direktorima festivala i organizatorima koncerata?
Zdenka: Moj glazbeni život jako dugo traje. Bilo je svega. Fraza koju posebno pamtim je, joj ti tako dobro pjevaš i imaš tako dobre stvari, ali to nije komercijalno. To je moja životna fraza uz dodataka, e da živiš negdje drugdje bila bi velika zvijezda.
Vi jeste pjevačka zvijezda i uspjeli ste u svom radu. Snimate i pjevate što želite imate svoj prepoznatljiv glazbeni stil kroz koji često izražavate i životni stav.
Zdenka: Ma dobro, ja sam zadovoljna. Na žalost svi u našem poslu računaju uspjeh prema prodaji. Sve se mjeri nekakvom cijenom. Ljudi sve vrijednosti mjere financijski, a ja nisam nikada mjerila svoju želju da budem na sceni, svoju glazbu, što ću snimiti na taj način.
Na vašem novom albumu „Konstatacija jedne mačke“ nalazi se pjesma „Kost“ čiji su stihovi: „Boli me svaka kost, od kad se srušio most između tebe i mene. Boli me ustreptala duša što je takva šuša ušla u moj život. // Boli me kucavica žila što si frajer i što nemaš stila“. To je duhovito i odlično izvedeno na vaš specifičan način. Imate li još uvijek bolove, jer do nedavno ste imali slomljenu ruku, odnosno gips na lijevoj ruci.
Zdenka: Smijeh. Još je neupotrebljiva, bila je u gipsu mjesec i pol. Imam laganih bolova, ali proći će.
Zdenka Kovačiček, Konstatacija jedne mačke, Dancing Bear
Za Drugi program Hrvatskoga radiji u emisiji Music Pub rekli ste kako vam se ozljeda ruke dogodila jer hodate s glavom u oblacima. Dugo vas znam i nikada niste ostavljali takav dojam.
Zdenka: To je samo dojam. Ja jesam na zemlji, ali izgleda da ipak hodam lagano u oblacima jer stalno nešto planiram i razmišljam. Volim razmišljati o lijepim stvarima, a one su obično samo u snovima. Tako da kad izađem na cestu nisam baš čvrsta na nogama.
Kada se život ponovo normalizira kako zamišljate svoju promociju albuma “Konstatacija jedne mačke”? Kako vi doživljavate svoj novi album, kao glazbenu cjelinu koja se može najbolje predstaviti u rock klub, koncertnoj dvorani, kazalištu ili cabaret klubu kod Mire Ungara?
Zdenka: Planiram promovirati album tijekom cijele godine i to upravo zato jer nas je korona onemogućila da ga objavimo onda kada smo to htjeli uz pravu veliku promociju, onako kako se to radi. Kako zbog cijele situacije kasnimo s objavljivanjem singlova i njihova prezentacija i objavljivanje trajat će do kraja godine. Željela bi da promocija bude i u malom lijepom prostoru, klubu, možda i u kazalištu i u Lisinskom ali i u Areni.
Kakvi su nekada bili kriteriji vezano za glazbene suradnje i za snimanje pjesama? Jeste li bili u situaciji da je odabran netko drugi, a ne vi, bez obzira što ste bili bolji. To vas pitam jer u pjesmama na albumu „Konstatacija jedne mačke“ govori se i o moralu.
Zdenka: Joj! Svega je bilo u toj našoj glazbenoj povijesti. Osoba sam koja je rado surađivala i to još od vremena Boom festivala. Surađivala sam na albumu Tihomira Popa Asanovića na dvije pjesme, a one me čak nije prijavio punih 30 godina. Na albumu „Dnevnik jedne ljubavi“ sudjelovala sam kao prateći vokal, ali imam i jednu lijepu solo dionicu za koju se ne može reći da je prateći vokal. Međutim nije mi se to vratilo na neki lijepi način. U to vrijeme ja sam već iza sebe imala lijepu karijeru Dua Hani. No, kad me je Karlo pozvao da sudjelujem na tom albumu odmah sam pristala. Josipa je tada bila na svom početku. Tada su se u časopisu Džuboks birali najbolji vokali ja sam bila prva, druga je bila Meri Cetinić, a na trećem Josipa Lisac. Međutim nikad se nisam povodila za tim, jer ja sam živjela glazbu cijeli svoj život. Tko god me je zvao uvijek sam rekla idemo i rado sam surađivala.
Zdenka Kovačiček i Zlatko Turkalj Turki
Prošlo je 18 godina od vaša albuma “To Be Zdenka”. Što za vas danas znači format albuma? Snimati i objavljivati albume za jedan dio autora i izvođača danas kako tvrde više nije važno i potrebno za uspjeh pjesama.
Zdenka: Album mora biti jedna cjelina. On se i radi da bi se izrazili kroz tu cjelinu to je kao i kad se piše knjiga. Imala sam nekoliko takvih albuma koji na žalost nisu došli na pravo mjesto tada kada su rađeni, ali poslije puno godina neke pjesme ipak su došle na svoje zasluženo mjesto. Očito je meni to tako bilo zacrtano u životu. Mislim kako se ponovo u meni nakupilo te energije i ideja za realizaciju takvog album. Zato sam jako sretna sam što mi se nakon toliko godina ponovo pružila prilika snimiti album i to zahvaljujući Dancing Bearu.
Uz vas i Greenhouse blues band je bio jako važan u realizaciji vaših novih pjesama. Čuje se da na albumu potpuno uživate jer ste na zajedničkom glazbenom terenu. Svi volite jazz, soul, rock i pop. Zanimljivo je kako zajedničke probe imate u atomskom skloništu dječjeg vrtića u Prečkom.
Zdenka: Da. Tamo naš klavijaturista stanuje i ima iznajmljeno to skladište. Tako da ako dođe do bilo čeka mi smo zaštićeni. Oni su i najidealniji sastav kojeg sam ikad imala i to zato jer su oni i jazzeri i rokeri i sve mogu svirati. Svi su vrhunski muzičari, savršeni, oni pišu sami aranžmane, imam fantastičnu brass liniju puhača. Najbolje što mogu mi se događa upravo sada.
Pišete knjigu o svom životu i radu. U kojoj ste fazi pisanja?
Zdenka: To neće biti kronologija mog glazbenog života i mojih uspjeha što je protiv moje prirode da pišem samo o uspjesima. Ja ću pisati i o svojim neuspjesima.
Jesu li vas ljudi iz glazbene industriji željeli mijenjati? Tražili od vas da budete jedna drugačija Zdenka, onako kako vas netko od njih zamišlja i čuje, odnosno pjevačica po njihovom kroju?
Zdenka: Na žalost nisu, jer da jesu ja bi možda imala neko svoje stabilno mjesto u toj glazbenoj industriji. Tako sam snimala i za PGP, Suzy ili recimo Cantus. Oni su svi meni pružili nešto i ja sam im zahvalna, ali možda bi bilo bolje da sam bila vjerna jednoj velikoj diskografskoj kući, što nisam mogla jer nisu htjeli. Željela sam se baviti jazzom i to jako ozbiljno, ali je to ispalo neozbiljno. Na primjer ja nemam nagradu Porin za jazz, a zovu me prvom damom jazza. Kako to objasniti?
Zdenka Kovačiček ft. Davor Gobac, Jaka, Dancing Bear
Koliko se bavite prošlošću, događajima i ljudima koji su vam nekada bili važni. Konkretnije opraštaš li kad netko pogriješi ili ste kao u pjesmu „Nova ja“: „Više nisam naivna, odavno sam te prerasla za tebe nema vremena“.
Zdenka: Smijeh. To je dokaz da sam nešto naučila. Dobro, to je samo izražavanje putem glazbe. U mom životu bilo je likova, da ih tako nazovem i to ću ja sve obilježiti i napisati u svojoj knjizi. Neki će se možda prepoznati, neki se možda neće željeti prepoznati, ali da bilo ih je. Recimo jedna suradnja s mojim gitaristom kojeg sam obožavala i s kojim sam surađivala petnaest godina i imali smo prekrasne koncerte na kraju nije lijepo završilo. Na žalost.
Što je nekada značilo biti provokativan na sceni? Čemu su najčešće pribjegavali izvođači, izboru stihova za pjesme, nastupom, odijevanjem….?
Zdenka: Recimo „Frka“ to je tada bilo provokativno. Tada nije bilo slobode izražavanja. Slavica Maras koja je napisala stihove za Frku i ja jako smo se dobro zabavljale na zagrebačkom festivalu na kojem smo morale napraviti promjenu riječi u bluzica. To nam je bilo jako smješno, jer nije imalo veze. Meni je uvijek bilo drago kada su naši tekstovi ljude poticali na razmišljanje. Kakva bluzica s čime to ima veze? Glazba nam daje tu slobodu izražavanja, razmišljanja, slobodu u svakom pogledu i to je ono što mene privlači
Pjevate od svoje trinaeste godine. Nakon svi tih glazbenih godina dokazivanja samoj sebi, publici i kritičarima ove godine primit ćete Porin za životno djelo. Čestitam od srca, a što kažete vi?
Zdenka: Hvala. Mislim da je to vrhunska nagrada, najveće nagrada koja se može od struke primiti. Znači mi puno, ali sam već pomalo razmišljala o tome da su me možda zaboravili, a bila sam u prvoj ekipi koja je počela stvarati našu zagrebačku, Hrvatsku pop scenu. Međutim nisam se puno s tim opterećivala zato što meni puno više znači moj novi album i prilika da ga uopće realiziram kao i prihvaćanje svih mojih ideja. Ova nagrada stigla je skoro sa zakašnjenjem, možda da nisam napravila album „Konstatacija jedne mačke“ možda nikad ne bi ni dobila Porin. Sve se zajedno zavrtilo i možda je povuklo jedno drugo. Meni puno znači moj rad i moje glazbeno postojanje. Možda se moje iskustvo i energija koju skupljam više od šezdeset sada pokazala u pravom svjetlu. Možda sam prije bila i malo plašljiva, nedovoljno prodorna za samu sebe iako sam uvijek željela raditi dobre i nove stvari koje nitko drugi nije radio. No, kao što se kaže sve dođe na svoje – kad tad. Dobro da je nagrada došla dok sam još u dobrom stanju, dok sam zdrava i živa.
Vođeni idejom spajanja glazbenog svijeta pod jedan nazivnik, Hrvatska diskografska udruga je odlučila publici približiti riječi onih bez kojih taj svijet ne bi bio moguć – glazbenicama i glazbenicima. Cilj ovog projekta je putem zanimljivih i sadržajnih intervjua predstaviti najbolje doajene te najnovije talentirane izvođače i izvođačice. Intervjui će se objavljivati dva puta mjesečno, pod perom Zlatka Turkalja Turkija, koji će svojim dugogodišnjim iskustvom čitateljima predstaviti ono najbolje od glazbe.
HDU